Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o odbacivanju apelacije Pravobranilaštva manjeg bh. entiteta o vojnoj imovini novi je iskorak za približavanje zemlje NATO-u, ali to još nije glavni adut za aktiviranje Akcionog plana za članstvo (MAP).
MAP ili, kako se to popularno definira, posljednja čekaonica pred ulazak u NATO, podsjetimo, jedno je i od neispunjenih obećanja bh. vlasti iz njihovog preobimnog repertoara samohvale i neutemeljenog političkog optimizma.
Ali to ne bi odmah trebalo staviti u kontekst političkih dobitnika i gubitnika ili starih bosanskih kavgi. Dodikove predstave za javnost o novom referendumu, oko članstva u NATO-u, kao i čekanje na Srbiju da se, kao nevjesta, odluči kome će se dati, ne bi više smjele BiH držati kao taoca između političkog Zapada, gdje joj je mjesto, i geografskog Istoka, gdje ju, u ime nekakve “alternative”, gura Moskva.
Nažalost, susjedstvo je još kontaminirano hegemonističkim težnjama prema slabijima, pa je razumljivo zašto se, poslije Crne Gore, BiH i Makedonija žele i trebaju priključiti najmoćnijem vojnom savezništvu. A upravo je iz NATO štaba u Sarajevu i poručeno da “saveznici pažljivo prate dešavanja i pozdravljaju napredak” BiH ka toj alijansi.
Zato bi, jednostavno, odluku Ustavnog suda BiH trebalo slaviti i kao još jednu pobjedu prava nad politikom, ne samo u Bosni već i u regionu.
Svakako, to tapšanje po ramenu malo znači, jer tu je i opravdano upozorenje da Brisel, a to znači i Vašington i Berlin, želi vidjeti bh. političare u akciji i prelazak s riječi na djela. Pred vlastima u Sarajevu je još “neplaćena faktura” iz 2010. godine, koju su joj ispostavili ministri NATO-a na samitu u Talinu.
Dakle, poštivanje zakona, a tek onda krupne riječi bez euforije - jedino tako se Akcioni plan NATO-a za BiH može aktivirati! A i treba jer, kako to priznaju oni trezveniji i u Beogradu - Rusija je daleko, a NATO je svuda oko nas.