- Ljetos mi, sinko, dođe jedna delegacija i veli da su čuli da nemam vode u kući te da će dovesti nekakve volontere da mi je uvedu i osposobe kupatilo. Kažem im da meni trebaju vodoinstalateri, a ne volonteri. Nakon tri dana, dođe grupa mladića, iskopaše kanal, postaviše cijevi i priključiše vodu na vodovod jetrve Zilhe - govori nam povratnica u Broševiće kod Srebrenice Numa Cvrk. 

Puče cijev

Ova 70-godišnjakinja živi sama u kući na osami, od penzije sina Fehima, koji je početkom agresije poginuo u 29. godini. Drugi sin Sidik živi i radi u Njemačkoj i rijetko dođe.

- Nisam vjerovala da ću nakon deset godina dobiti vodu u kuću. Svakog dana sam išla po vodu na izvor udaljen 500 metara. Koliko god donesem, uvijek je malo, a najgore je kad mi zatreba u noći. Voda došla u kuću, a mojoj radosti nigdje kraja. No, to je kratko trajalo. Pojavi se voda u zidovima, a nakon toga, nedaleko od kuće puče cijev i ja ti opet ostadoh bez vode - jada nam se Numa.

Prijavili kvar

Kaže da su komšije zatvorile dovodnu cijev i kvar prijavile izvođaču radova te očekuje da će uskoro doći da otklone kvar i ponovo puste vodu. Volonteri su joj okrečili cijelu kuću, ali mora nekoga naći da opet okreči zidove.

Njena kćerka Fatima je u Prohićima kod Srebrenice, a druga Hadžira u Americi. Kaže da su obje bolesne i rijetko joj dolaze, a dodaje da jedinu pomoć ima od komšija i humanitarnih organizacija.

Na izmaku snage

Dok je imala zdravlja i snage, priča Numa, radila je u bašči, čistila dvorište i njive, sakupljala šumske plodove i drva. Nakon moždanog udara, sve je to prestalo, a avlija i imanje su zapušteni. Obavlja samo lakše i najnužnije poslove. Iz kampa “Emmaus” u Potočarima svakog dana joj donose po jedan obrok. Od njih je dobila dio kućanskog namještaja i nada se da će joj ponovo dovesti vodu u kuću.