Prve nedjelje (13. avgust) nakon što je najavljeno na pres-konferenciji koju je u Sarajevu organizirala Ambasada Republike Turske u BiH počelo je snimanje mini serije “Alija”, koja je posvećena životu prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Prolazio sam pored harema Begove džamije i vidio glumačku ekipu iskupljenu pored turbeta Gazi Husrev-bega koja će glumiti u serijalu.

"Go West!“

Čak su mi pokazali i glumca koji glumi Aliju. Nije mu ni nalik. Mogli su ga barem malo našminkati i prefarbati kosu jednom svjetlijom nijansom zlatkasto-žute boje, kakvu je frizuru imao Alija kao mladić. Ne vjerujem da će se uz tamnosmeđu boju kose glumca dovoljno istaći njegove plave oči, koje su mnogi Alijini portretisti isticali.

Nije me iznenadilo da Turci snimaju seriju o Aliji, jer otkad je AK partija došla na vlast, u Turskoj je nekoliko parkova, ulica i džamija ponijelo njegovo ime. Čak je u jednom parku u Istanbulu postavljena bronzana bista s njegovim likom, što se, prema mom mišljenju, kosi s Alijinim religijskim načelima. Bliski prijatelji Ahmeta Davutolua (Davutoglu) tvrde da je ovaj čovjek veliki poklonik Alije Izetbegovića i da ima veliku kolekciju predmeta, knjiga, fotografija i članaka o njemu.

Čak me nije iznenadilo ni vrijeme snimanja jer je sigurno nijet povezan s predizbornom kampanjom koja pada u ovo doba naredne godine, kada bi se serija mogla prikazivati. To potvrđuje i sam Bakir Izetbegović, koji je rekao da iz dijelova scenarija koje je pročitao smatra da će serija probuditi emocije kod gledalaca.

Postoje dva iznenađenja za mene koja su vezana za aktere serije. Negativno iznenađenje je da je Bakir odabrao ili dao saglasnost da Ahmed Imamović bude reditelj serije, s obzirom na to koliko u posljednje vrijeme „prosipa“ islamski puritanizam i moralizira kad je u pitanju bošnjačka nacionalna politika i ideologija. Nije poznato da je Imamović praktični vjernik jer nikad nije viđen u džamiji. Zato je paradoksalno i licemjerno da Bakir nekome osporava pravo da sjedne na stolicu na kojoj je sjedio njegov otac samo zato što ne ide u džamiju, a vjeruje da neko ko se nikad nije „prigeo crnoj zemlji“ može shvatiti i proniknuti u lik nekoga kome je islam bio ideal poput njegovog oca.

Bakir je bio veoma muhanat na tretman njegovog oca u filmovima. Tako je napao reditelja Pjera Žalicu zbog toga što je u filmu „Gori vatra“ postavio portret Alije Izetbegovića u kancelariju načelnika općine koji je predstavljen kao lik ogrezao u korupciju i lopovluk. Po Bakiru, korupcija ne smije imati nikakvu asocijaciju na lik Alije. Ne znam da li je Bakir gledao Imamovićev film „Go West“, a pretpostavljam da nije, jer, ako je ovakav puritanac kakvim se predstavlja, nikad ne bi dozvolio da se autor ovog filma potpisuje kao reditelj ispod imena njegovog oca.

Drugo pozitivno iznenađenje je pojava Sabine Berberović, Alijine kćerke, koja je na pres-konferenciji kazala da je pročitala prve tri epizode scenarija u kojima je njen otac bio prikazan previše idealizirano.

- Ipak, mi ne pišemo scenarij i naš utjecaj zavisi od toga koliko nas ljudi razumiju i koliko hoće da uvaže naše sugestije - navela je Berberović.

Ovo je mnogo mudriji stav koji otkriva da je Sabina očeva „slika i prilika“ kad su karakter i pamet u pitanju. Otkad je bila zarobljena s ocem u Lukavici 2. maja 1992., Sabina se povukla iz javnog života i samo je bila prisutna na ceremonijalnim obljetnicama ili konferencijama posvećenim njenom ocu. Da se nije to desilo, vjerujem da bi Sabina, iako je veoma tiha i samozatajna osoba, bila prisutnija u javnom životu od Bakira. Možda bismo imali jednu izvanrednu ministricu vanjskih poslova koja bi zbog svojih intelektualnih referenci, jer perfektno govori engleski, italijanski i francuski jezik, kao i harizmom koju je genetski naslijedila od oca, poput Federike Mogerini (Federica Mogherini) dominirala na globalnoj političkoj pozornici.

Ovo je njen najizravniji angažman jer je dopustila da se pojavljuje u filmu na način da njen lik glumi neka turska glumica. Nekako njoj vjerujem da serijal neće biti još jedan patetični petparački dokumentarac kakav su već snimili Turci. Ali to je nedovoljno u odnosu na činjenicu da to rade upravo Turci. I to je ono najpogubnije za film.

Medvjeđa usluga

Zato se ovim filmom čini ideološka i politička medvjeđa usluga samom Aliji Izetbegoviću. On je nakon povratka iz Dejtona insistirao, a zapravo vapio i molio Bošnjake da (otad) budu malo više Bosanci nego Bošnjaci, vjerujući da će tako nadomjestiti kako prazninu samo Dejtonskog mirovnog sporazuma tako i njegove politike koja je „krunisana“ tim sporazumom.

Stoga se može reći da se prepuštanjem Alije Turcima, a posebno u vremenu i kontekstu politike Tajipa Erdoana (Tayib Erdogan), potpuno degradira i anulira ova Alijina težnja. Štaviše, forsiranjem Alije od strane Turaka radi hranjenja njihovog turkofonskog, da ne kažem, neosmanskog i panislamističkog populizma, dezavuira i obezvređuje i ono malo bosanstva u njegovoj politici.

Zar nije mnogo važnije kakvu će percepciju samog Alije Izetbegovića, odnosno njegove ideologije i politike, imati bosanski Srbi i Hrvati, pa i malobrojni Jevreji od Turaka?! Naravno da je to važnije u kontekstu kako izgradnje Bosne i Hercegovine tako i opstanka Bošnjaka u njoj. Jer Bošnjaci u BiH mogu opstati samo u miru sa Srbima i Hrvatima i niko, pa ni Turci ih ne mogu odbraniti niti garantirati drugačiji opstanak!

Zato mislim da Turci snimaju serijal više zbog sebe nego zbog Bošnjaka. Preciznije rečeno, film se snima radi o(p)stanka na vlasti kako Erdoanovog režima, još više o(p)stanka režima samog Bakira Izetbegovića. I tu Bakir kobno griješi u računici. Ne bude li svoju politiku mijenjao iz temelja, sa zaokretom od 180 stepeni prema Zapadu, da bi nastavio tamo gdje mu je iznemogli otac stao, mogao bi (od naredne godine) ostatak života provesti u Turskoj i šetati po parkovima, pa i klanjati u džamijama koje nose očevo mu ime. A navečer bi mogao gledati serijal posvećen Aliji na turskom jeziku!

Mediokritet Fikret Muslimović „nadglasao“ Levija, Sidrama i Latića

Do sada su o Aliji Izetbegoviću pisali vrlo eminentni intelektualci poput Bernar-Anrija Levija (Bernard-Henry Levy), Abdulaha Sidrana, Džemaludina Latića... Ali njihove knjige ili intervjui ili feljtoni su „nadglasani“, bolje reći, nadvikani od mediokriteta i službenih stranačkih pisaca i promotora „Alijinog lika i djela“, kakav je, recimo, Fikret Muslimović. Tako je izdavački projekt njegovih sabranih djela štampanih u desetak knjiga doživio svakovrsni fijasko. Tako da je Alija Izetbegović, kao jedna od najznačajnijih figura u povijesti BiH, još jedna politička enigma.