BIH

Zenička operacija ušutkivanja Ediba Šarića

Faksimil teksta u SB-u od 22. februara 2002. godine: Za iznošenje novca preko Igmana korišteni ljudi koji su znali šta rade i u većini slučajeva oni koji, uopće, nisu imali pojma da im se u ruksacima natovarenim na leđa nalazi novac

Piše: E. D. A.

14.8.2017

U nastavku teksta od 22. februara 2002. godine u kojem su izneseni brojni detalji o tome kako su Zlatko Lagumdžija i Jusuf Pušina 1992. ovlastili Taiba Torlakovića i Fahrudina Alića da po svijetu skupljaju novac za Armiju RBiH, ali i otvaranju donatorskih računa, nakon čega je ubijen ratni potpredsjednik Vlade BiH Hakija Turajlić, “Slobodna Bosna” piše o “zeničkoj operaciji ušutkivanja Ediba Šarića”. Tako ovaj list prije 15 godina piše:

Šverc oružja

- Mnogo ozbiljniji dio priče o načinima kako je novac iznošen iz Sarajeva 1993. u zeničkom je zatvoru "pjevao" Edib Šarić. Šarić je pritvoren zbog nerazjašnjenih okolnosti vezanih za ubistvo Fadila Đoze i ranjavanje Mirsada Ćatića na Igmanu.

Teme o kojima je Šarić tih dana u zeničkom zatvoru referisao svojim istražiteljima proširene su i na druge oblasti, kao što su iznošenje novca iz Sarajeva i šverc oružja. Upućeni kažu da je Šarićev iskaz bio mnogo slikovitiji, sadržajniji i upečatljiviji nego iskaz Seada Rekića, koji je uhapšen nakon Šarića i koji je, također, trebao dati svoju verziju priče o ubistvu Đoze i ostalim dešavanjima na Igmanu.

Osim ovog iskaza, prikupljena je i relevantna dokumentacija o ulozi Nedžada Ugljena u organiziranju transporta državnog (i doniranog) novca preko Igmana i njegovom "uskladištavanju" na privatne račune bošnjačkih zvaničnika otvorene u različitim evropskim centrima.

JAŠAREVIĆ: Ko je naredio da se "papiri" arhiviraju

Međutim, sva Šarićeva priča, kao i prikupljena dokumentacija je "pala u vodu". Trojica visokih oficira Službe vojne bezbjednosti: Jusuf Jašarević, načelnik Uprave vojne bezbjednosti ARBiH, Himzo Popović, načelnik odjeljenja za kontraobavještajne poslove Uprave vojne bezbjednosti, i Safet Šubo, referent u Upravi, stigli su iz Sarajeva u Zenicu prije nego što je i zakazano suđenje Šariću.

Visoki vojni i policijski funkcioneri tom su prilikom pokazali zapanjujuću dozu koordiniranosti. Kako bi se ispoštovala vojna hijerarhija, trojka predvođena Jašarevićem je naredila da se Šarićev iskaz i prikupljena dokumentacija predaju Ramizu Dugaliću, načelniku bezbjednosti Trećeg korpusa (odnosno Sakibu Mahmuljinu), a zatim njima u ruke.

Zvanična "legenda" Šarićevog boravka u Zenici bila je da je, umjesto u zatvoru, vrijeme proveo obučavajući pripadnike specijalne jedinice zeničke policije. U to vrijeme su za iznošenje novca preko Igmana korišteni ljudi koji su znali šta rade i u većini slučajeva oni koji, uopće, nisu imali pojma da im se u ruksacima natovarenim na leđa nalazi novac.

Slučaj ad acta

Njima je obično govoreno da nose specijalnu poštu, dokumente ili vrijedne papire. Jedan od tih nesretnika je, neposredno nakon što je jednom prilikom zavirio u svoj ruksak, a potom postavio pitanje zašto se iznosi novac, ubijen.

"Oni koji su iznosili novac, danas su ili jako bogati ili mrtvi. Treća varijanta ne postoji", kaže nam oficir vojne bezbjednosti.

"Ovi prvi iz razumljivih razloga neće reći ništa, ovi drugi, opet iz razumljivih razloga, ne mogu reći ništa. Zato sumnjam da će valjana istraga ikada biti provedena do kraja. Međutim, postoje i optimističnija mišljenja. Budući da je, navodno, veliki problem bio identificirati trojicu ljudi (najprije se mislilo da se radi o pripadnicima državne bezbjednosti) koji su izvršili pritisak da se Šarićev iskaz i prateća dokumentacija proslijede u Upravu vojne bezbjednosti Glavnog štaba ARBiH, posao će biti uveliko olakšan kada Jašarević, Popović i Šubo objasne zašto su i po čijem naređenju "papire" o prenošenju novca arhivirali u Vojnoj bezbjednosti. Odnosno, slučaj stavili ad acta - pisala je “Slobodna Bosna” u februaru 2002. godine.           

Kako smo zakuhali s IFOR-om?

- Sljedeći, ad actirani, a danas reaktuelizirani slučaj dešava se 1996. godine. Bivši lovački dom, a kasnije MUP-ov Centar za obuku Pogorelica iznad Fojnice, naprasno je zatvoren u prvoj polovini 1996. jer je, prema ocjeni IFOR-a, služio za terorističku obuku mudžahedina. Tada su harmoničnu, seosku idilu policijskog centra narušili pripadnici IFOR-a (današnji SFOR) koji su prilikom ambiciozno izvedenog desanta na Pogorelicu uhapsili desetak osoba (među njima trojica stranih državljana afroazijskog porijekla), pronašli velike količine oružja i obilje dokaza o pripremanju terorističkih akcija. Pored minsko-eksplozivnih naprava, oružja i predmeta kao što su naprimjer dječiji automobili, u kojima su pronađene postavljene eksplozivne naprave, u Pogorelici je pronađen i plan zgrade PTT-inžinjeringa u kojoj je bila smještena komanda IFOR-a.

Bosanski MUP se nemuštim objašnjenjima o razlozima zašto je u Pogorelici pronađeno to što je pronađeno u potpunosti kompromitovao. U zvaničnom saopćenju, odaslanom iz ove institucije, navedeno je da su na Pogorelici bosanski policajci, uz pomoć iranskih instruktora, obučavani za hvatanje ratnih zločinaca.

"Uvjerljivo, nema šta", komentirali su sarajevski novinari, "ostaviš dječiji autić napunjen eksplozivom na međuentitetskoj liniji, onda naiđu Karadžić i Mladić koji k'o muhe na govno polete da se poigraju autićem i taman kada je njihova igra na vrhuncu, autić se rasprsne i čiča-miča, gotova priča”.

Međutim, mimo ove lakonske strane priče, jedino što je proizašlo iz slučaja „Pogorelica“ bilo je smjenjivanje tadašnjeg direktora AID-a Bakira Alispahića kojeg je pod pritiskom SAD smijenio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Alija Izetbegović. Nikada nije do kraja rasvijetljeno po čijem nalogu, kako i kada je jedna policijska ustanova pretvorena u centar za obuku terorista. U BiH je priliv lica sa sumnjivom, kriminogenom i terorističkom prošlošću intenziviran neposredno nakon završetka rata, krajem 1995. i početkom 1996., a ne, kako se to obično misli, dok je rat trajao. Za sve njih bile su zajedničke dvije stvari. Prvo, vođa svima njima bio je izvjesni Abu Hamza, porijeklom Egipćanin, jedan od osnivača sekte Takfir ve Hidžra, ultraradikalnog pokreta koji svoje neistomišljenike naziva kafirima - nevjernicima i osuđuje ih na smrt – podsjećala je “Slobodna Bosna” 2002.

Faik Lušija pod istragom FMUP-a


- Poseban predmet istrage inspektora Federalnog MUP-a je djelovanje njihovog bivšeg šefa, sve do prije nekoliko mjeseci prvog čovjeka kriminalnog sektora federalne policije Faika Lušije. Od početka 1997. godine, kada je Lušija postavljen na tu dužnost, pa do prije četiri mjeseca, kada je smijenjen, federalni policajci nisu razriješili nijedan ozbiljan slučaj terorizma na prostoru Federacije BiH. Tu se prije svega misli na napade na Hrvate u središnjoj Bosni, potom nikad istraženu terorističku aktivnost uoči dolaska pape Ivana Pavla Drugog u Sarajevo u proljeće 1997. godine pa do ubojstva doministra FMUP-a Joze Leutara početkom 1999. godine. Brojne indicije ukazuju da je Lušija sa svojim suradnicima svjesno opstruirao istrage ili ih, kao u slučaju “Leutar”, svjesno i smišljeno usmjeravao u pogrešnom smjeru.

Lušija: Svjesne opstrukcije

Bivšem pomoćniku ministra FMUP-a ugodne penzionerske dane mogao bi bitno poremetiti dopis iz Alžira u kojem tamošnje vlasti traže od državnih organa u BiH da im izruče Mounira Hanoufa, prema tvrdnjama iz Alžira, visokopozicioniranog člana terorističke organizacija GIA koji se sumnjiči da je učestvovao u nekoliko svirepih pokolja u Alžiru.

Podsjetimo, naš list je o Hanoufu već pisao u kontekstu hapšenja trojice stranih državljana na Igmanu u proljeće 1999. godine kod kojih je u vozilu pronađen arsenal minsko-eksplozivnih naprava kad su se kretali iz Goražda prema Sarajevu, a policija ih zaustavila i uhapsila na Igmanu.

Uz Hanoufa su se u vozilu nalazili Muhammed Abu Gazali te Bas Murat, također poznati u međunarodnom terorističkom podzemlju. Postoje brojne indicije da su upravo Lušijinim angažmanom ova trojica međunarodnih terorista osumnjičena i osuđena samo za "nedozvoljeno posjedovanje oružja" i nakon polugodišnje zatvorske kazne pušteni na slobodu.

Vlasti BiH nisu u stanju pronaći Hanoufa, koji se jedno vrijeme skrasio u srednjoj Bosni, a nakon toga mu se gubi trag - tvrdila je “Slobodna Bosna” prije 15 godina.

(Sutra: Dosje “Slobodne Bosne” iz marta 1999. godine: “Sarajevski atentat na Jozu Leutara - smrt Federacije”)