- Reprezentativce zovete stalno, a nas, koji više nismo tu, svi zaboravljaju... Ali, dobro, tako valjda treba – požalio se Senijad Ibričić na početku našeg razgovora.  

I nije Senijad u krivu. Kada fudbaler više nije u reprezentativnim planovima, pomalo padne u drugi plan, jer postoje zanimljiviji od njega, ali se to za Ibričića ipak ne može reći.  

Nakon što je otpisan iz državnog tima BiH, u kojem se u vrijeme dok je njime kormilario Safet Sušić, nije naigrao, Senijad je fudbalski život nastavio u manje atraktivnim klubovima, ali se i tu izborio za svoj komadić slave. Bivši reprezentativac BiH vođa je slovenske ekipe Domžale, koja spada među najprijatnija iznenađenja kvalifikacija za Evropsku ligu.

Bila je ludnica

Mali slovenski klub napravio je sredinom prošle sedmice pravu senzaciju izbacivši njemački Freiburg, a do toga je došao upravo na krilima sjajnog Ibričića, koji u “deželi” proživljava novu mladost.  

- Bila je to ludnica. Ispisali smo historiju Domžala. Nije mala stvar izbaciti Freiburg tako da se dugo slavilo – prisjeća se Ibričić.  

Senijad je presretan. U poznim je fudbalskim godinama i igra bez ikakvog tereta.  

- Veoma sam zadovoljan. Iskreno, ovdje sam se vratio u život. Došao sam iz Kopera u sasvim dobru ekipu. Već dvije godine igra možda i najljepši fudbal u Sloveniji. Vodi nas mlad trener i užitak je igrati tu. Niko nije očekivao da ćemo u Evropskoj ligi napraviti ovako dobar rezultat, ali ja ne mislim da je to slučajno. Imamo ogroman motiv, malo nas protivnici i potcijene i eto uspjeha – govori nam Senijad.  

Ibričić je tokom karijere igrao u klubovima u kojima je pritisak sastavni dio angažmana. No, u Domžalama je druga priča.  

- U Sloveniji mi je odlično, zaista. Uživamo i porodica i ja, a djevojčica ovdje ide u školu. Mirno je i nema problema. Samo treniraš i odmaraš se. Osim toga, kada sam birao destinaciju, nastojao sam da to bude mjesto koje neće biti daleko od Bosne, a tu nam je blizu i Split tako da stignemo svugdje otići. Nakon Turske, Irana i Rusije, sada se osjećam kao kod kuće. Ovdje je i mnogo Bosanaca tako da se imam s kim družiti – govori naš veznjak.  

Rad i volja

Ibričiću su 32 godine i već je vrijeme da se karijera sublimira. Senijad kaže da ne žali ni za čim. 

- Na svoju prošlost gledam sa ponosom. Ja sam karijeru počeo u Sani i, kao dječak, sanjao sam da igram za velike klubove. Kada se zna da sam igrao za Hajduk, Lokomotiv iz Moskve i druge klubove, mogu reći da sam prezadovoljan svojim fudbalskim putovanjem. Došao sam i do reprezentacije. To za jednog dječaka iz Sane nije nimalo lako, ali isto tako, pokazuje da se volja te kvalitetan i pošten rad ipak na kraju isplate – kaže Ibričić.

Je li moglo bolje? 

- To samo dragi Bog zna. Vjerovatno je mnogo, ali je moglo i gore. No, time se ne zamaram nego sam zadovoljan i zbog sebe i zbog svoje porodice. I moram reći da sada najviše uživam u fudbalu, koji u posljednjoj godini igram za svoju dušu i bez ikakvih opterećenja. I dok budem mogao igrati, igrat ću – dodaje Senijad.

Hajduk je moj klub  

Nedavno je bila priča da bi se Ibričić mogao vratiti u Hajduk, u kojem ima status ikone, ali od toga ništa nije bilo.

- Trebao sam, ali se nismo dogovorili. Šteta, jer bih se volio vratiti tamo, to je moj klub, a u Splitu je prelijepo živjeti. No, ko zna šta se može desiti u budućnosti – kaže Ibričić.  

O reprezentaciji: Bog nam nije dao bolje

Dres reprezentacije nosio je 44 puta i postigao četiri gola. Putovao je na Mundijal u Brazil, ali je bio jedini fudbaler koji nije dobio ni minutu na terenu. Igrač i patriota poput Ibričića sigurno je zaslužio bolji odlazak iz našeg državnog tima.  

- Ima tu žaljenja, svakako. Tokom svih tih godina, s reprezentacijom sam proživljavao i teške i lijepe momente. Dio sam te neke historije, ali iskreno, bilo je tu svakakvih stvari. Takvi smo mi, Bosanci. Ono što napravimo, napravimo teško, ali zato to pokvarimo brzo. Čim smo izborili plasman na Mundijal, počela su kuhanja. Ispalo je da 6-7 igrača koji su iznijeli teret kvalifikacija, ne trebaju biti u ekipi, a oko ekipe su se počeli motati menadžeri. Zato se završilo tako kako jeste, Bog nam nije dao bolje. I dalje smatram da smo imali ekipu koja je trebala proći grupu, ali sami smo krivi za to – kaže Ibričić.

Druženje s Džekom

Mada više nije u selekciji BiH, Ibričić je zadržao kontakt s većinom nekadašnjih saigrača. Najviše se druži s Edinom Džekom.

- On je kum mom, a ja njegovom djetetu tako da među nama postoji neki jači odnos. No, nije samo on tu, u kontaktu sam sa 80 posto bivših saigrača – kaže Ibričić.