U Gornjim Čekanićima, naselju na samoj periferiji Srebrenika, udaljenom više od deset kilometara od gradskog centra, nalazi se neobično Šeh-dedino turbe, koje već stoljećima privlači pažnju brojnih znatiželjnika.

Posljednji ispraćaj

Neobično je po tome što je u njegovoj unutrašnjosti pored mezara Šeh-dede i grobno mjesto Pobre, njegovog pobratima koji nije pripadao islamskoj vjeri.

Kako ističe 82-godišnji Redžo Bešić, mutevelija u Gornjim Čekanićima koji ovu funkciju obavlja već 26 godina, o Šeh-dedi se malo zna, a narodna predaja ga spominje kao evliju ili dobrog čovjeka s natprirodnim sposobnostima.

- Šeh-dedo se prvi doselio u Čekaniće i, prema narodnoj predaji, imao je prijatelja druge vjere po imenu Pobro iz nekog udaljenog mjesta u Bosni. Redovno su na konju jedan drugom dolazili u posjetu, a njihovo prijateljstvo je bilo toliko jako da su na kraju postali i pobratimi. Pred kraj života, kada ga je teško bolesnog posljednji put obišao njegov pobratim, Šeh-dedo mu je rekao da je njegovo mjesto pored njega i nakon što preseli na onaj svijet - ispričao nam je Bešić.

Kada je umro, njegov pobratim Pobro došao je na konju iz udaljenog mjesta i na njegov posljednji ispraćaj.

Muslimani su se okupili i klanjali dženazu, a Šeh-dedin pobratim Pobro je stajao po strani. 

Tek što su završili klanjanje dženaze, primijetili su kako i Pobro mrtav leži sa strane. Poštujući Šeh-dedinu posljednju želju, tu su ga i ukopali.

Na mezaru Šeh-dede postoje nišani koji svjedoče o prvom doseljeniku u Čekaniće, dok na grobnom mjestu njegovog pobratima nemuslimana nema nadgrobnog spomenika.

Na mjestu gdje su ukopani Šeh-dedo i njegov Pobro izgrađeno je turbe koje je izvorno bilo od drveta i bilo je slično drugim tradicionalnim turbetima u Bosni, s kvadratnom osnovom i visokim četveroslivnim krovom.

Prije nekih 40 godina turbe je ponovo izgrađeno od fasadne cigle, da bi prije četiri godine, temeljitom obnovom i ugradnjom betona i ostalih savremenih materijala, poprimilo današnji izgled.

U posljednju obnovu, prema riječima Bešića, uloženo je 20.000 maraka, a cjelokupan iznos sredstava donirao je Huso Tursunović, privatni poduzetnik iz Stjepan Polja.

Iako se pouzdano ne zna kad se Šeh-dedo doselio u Čekaniće, pripovijesti o njemu su brojne i mogu se povezati s nekim događajima s početka 18. stoljeća.

Kutija za valiju

U narodu se najčešće spominje ona pripovijest kada je Šeh-dedo, oklevetan kod valije u Travniku, odbijao njegove pozive da dođe na suočenje, gdje bi, vjerovatno, izgubio život. Na kraju je valiji poslao kutijicu napunjenu barutom i u njoj žige žeravice, po čemu je ovaj spoznao da je Dedo evlija.

Pošteđeni ratova

Prema narodnoj predaji, zbog natprirodnih sposobnosti Šeh-dede i njegovog turbeta, mještani ovog naselja se ne trebaju bojati bilo kakvih ratova.

I zaista, u toku Drugog svjetskog rata, ali i za vrijeme proteklog rata u BiH ovo naselje je bilo pošteđeno bilo kakvih napada ili bombardiranja.

Kikićeva inspiracija

Legenda o Šeh-dedi inspirirala je i književnika Hasana Kikića da napiše svoju poznatu pripovijetku „Dedija“.

No, po svemu sudeći, historijski Šeh-dedo puno je starija ličnost, a, kako ističe Bešić, prema procjeni stručnjaka iz SAD koji su prije puno godina posjetili turbe u Čekanićima, stvarni Šeh-dedo živio je prije nešto više od 600 godina.