Ako je već riječ o imovini, odnosno parama, a uvijek je riječ o nekim parama, bez obzira na to je li središnja tema politika ili ekonomija, znam da „ima usta koja samo zemlja može napuniti“, ali me zanima, onako ljudski, postoji li neka gornja granica na kojoj svijest, savjest, dosada... kaže: „Dosta je! Sad bih mogao učiniti i nešto za opće dobro!“
Polaganje računa
Kad se nabavi sve što se nikad nije imalo (a željelo se... siromašno djetinjstvo), kad se kupi sve što se oduvijek željelo kupiti, kad se dobije sve što je ikada zapelo za oko, a nije se moglo...
Kad bude dosta i vila i stanova i službenih i privatnih auta i kad se treći put pojedu dva ručka (pa se uvidi da to i nije nešto naročito, osim što stomak boli manje nego prošli put jer se počeo navikavati), nakon što poslije jednog napornog dana nestane rodbine, prijatelja, poznanika, slučajnih prezimenjaka za zapošljavanje i kad smjerno i ponizno pozdravljajući spuste rampu na privatnoj cesti prema kući ili kućama i kad se prebroji ušteđevina, a ona viša od sedam hiljada maraka...
Bude li taj trenutak u vremenu kad se nešto prevrne u insanu ili čovjeku pa odluči osigurati posao i za neke ljude za koje nikad nije čuo, od onih sedam hiljada maraka odvojiti pola za stipendije troje djece „iz reda ostalih“ koja bi rado išla u školu, ali iz ko-zna-kojeg-razloga ne mogu, a drugih tri i po raspodijeli (nadoknadit će Bog odakle se čovjek i ne nada, u zdravlju što je najpreče, a ne može se kupiti) i uplati za liječenje nekih nesretnika za čije bolesti kod nas nema lijeka, ali ima u inozemstvu...
Bude li ikad da trojica iz tri različite stranke, mogu i iz istog ili različitih naroda - nije bitno - sjednu i kažu: „Što je bilo - bilo je... možemo naći stotinu stvari oko kojih se ne slažemo i nikada se nećemo složiti, ali hajde da probamo naći jednu oko koje se slažemo, neko opće dobro, i da ga zajedno izguramo i da na tome probamo dobiti sljedeće izbore.
Pa, ako i izgubimo, nije ni bitno, makar smo učinile nešto za opće dobro. Uostalom, možemo i kao opozicija opet naći neko novo opće dobro pa i njega izgurati i, ako Bog da, dobiti sljedeće izbore... I tako, radeći i čineći dobro, za opće dobro, probati se baviti politikom.“
Znamo mi da naši predstavnici, zastupnici i poslanici čine sve da nama bude što bolje, da danima ne spavaju da nam konačno, jednom, nekad bude i dobro i da smo nezahvalni jer to niti prepoznajemo niti znamo cijeniti (valjda će nam oprostiti, valjda razumiju da mi to ne razumijemo niti možemo razumjeti), ali naumpadne li ikada ikome od njih: „A šta ako ništa nije onako kako sam ja smislio, kako sam vidio, kako su me nasavjetovali (ako ikada i za šta pitam savjetnike kad ih već plaćam iz mog budžeta)?“ Ili: „Šta ako jednom, ipak, Nekome (Bogu! možda Ga ima?!) budem morao polagati račun?“
Pretpostavljam, štaviše, siguran sam da su sve ovo vražije (đavolje, šejtanske) spletke, pitanja i neopravdane sumnje koje se javljaju u gluha doba kad se čovjek osami, ali ne znam kako ih se otresti i jednom za svagda steći pravu vjeru da nam nikad nije bilo bolje nego što nam je sada, da se nam bolje biti samo kad budemo mi bolji i kad ne budemo više sumnjali, pitali i mislili da nam može biti bolje, da nema boljih od ovih koji su sada i da poslije njih mogu doći samo gori jer nema boljih od najboljih...
Znam da su nam ovi mehki jedina i posljednja brana od tvrdih koji bi nam Bog zna šta uradili ali...
Sve nešto, blasfemično i bogohulno mislim da ipak, može bolje, drugačije, smislenije... malo više za neko opće dobro. Ašićare, šejtanska posla...
Evo, naprimjer, sve nešto razmišljam šta bi bilo da su rektor i dekani Univerziteta u Sarajevu odlučili da, umjesto zaključka da će o prigovorima i primjedbama na Zakon o visokom obrazovanju razgovarati i dati svoje mišljenje poslije godišnjih odmora, na koje su se netom po usvajanju Zakona i saopćenju razišli, dadnu ostavke, a redovni i vanredni profesori, docenti, asistenti, administrativno i pomoćno osoblje zatraži raskide ugovora... Bi li se išta promijenilo?
Možda i ne bi, jer siguran sam da stranke i partije imaju spreman kompletan rezervni sastav cijele prve postave, od rektora do čistačice, drugi ešalon koji jedva čeka da postane prvi i koji bi sigurno - ako već nisu - u rekordno kratkom roku bili bolji, pametniji, učeniji i spremniji na saradnju od ovih prvih koji, trenutno, odmaraju. I šta bi se promijenilo? Ništa!
Mogu biti gori
Isto to bi se, bezbeli, dogodilo i da kompletna garnitura vlasti u državi - na svim razinama - odjednom da ostavku na sve svoje funkcije (a koliko ih obnašaju, saznamo tek kad odbiju dati ostavku na iste). Istom bi se na njihovim mjestima „nacrtali“ neki novi koji bi sad počeli ispočetka...
Pa, dok se oni nauzimaju, dok podijele funkcije, mjesta i komisije, dok pozapošljavaju rodbinu, prijatelje, poznanike i slučajne prezimenjake koji im nisu ništa u rodu (a, opet, možda i jesu)...
Pa, dok se snađu, dok zagrade, sagrade, postave rampe, navozaju se i namijenjaju auta...
Ko zna kad bi na red došlo neko „opće dobro“, od kojega bi i nama, a ne samo njima, bilo bolje.
Zato, možda je i bolje da ostane ovako kako jest.
Ovi su se, valjda, namirili pa će do kraja ovog mandata smisliti šta bi dobra mogli i za nas ostale učiniti, a već od prvog dana sljedećeg mandata to početi realizirati.
Ustvari... sve vrijeme dok ovo pišem, razmišljam o nečemu sasvim drugačijem.
Pretpostavljam da svi imamo neku gornju granicu dostojanstva na kojoj progutamo knedlu, zažmirimo i iz ovog ili onog, uopće nije bitno kojeg razloga - zamijenimo obraz za đon.
Ali ima li iko od nas i postoji li uopće neka donja granica, neka crta, linija, refa... koju možemo dosegnuti, dotaknuti, napipati je i kad je osjetimo pod nogama, rukama ili pod grlom, sebi reći: „Sve ispod ovoga je kaljuža, mulj i talog. Ispod ovoga ne idem(o). Ovo je donja granica mog/našeg dostojanstva i slobode.“ Ima li?
