Možete li uporediti rad pravosuđa prije rata i danas?
- Uistinu mislim da je pravosuđe kudikamo bilo organiziranije, efikasnije, funkcionalnije, uspješnije i s manje različitih sudskih praksi nego što je to danas slučaj.
Čemu ste stremili svih proteklih godina?
- Još iščekujem da pravosuđe postane vrh ovog društva i sistema u kome živimo i funkcioniramo, ali, nažalost, nije tako.
Na šta konkretno mislite?
- Sudije ne odgovaraju nikome, a to tako u praksi i djeluje. Čini mi se da intervjui koji prethode njihovom izboru ne daju dobar kvalitet. Robovanje nacionalnom ključu dovodi do toga da i u pravosuđu imamo ljude kojima nije mjesto na tim pozicijama na kojima se nalaze.
Koliko istinskog profesionalizma ima danas u pravosuđu?
- Objektivno, za ove uvjete života ti „profesionalci“ su u ovoj državi relativno dobro plaćeni, imajući u vidu prosjek plaća u BiH. Ne dobiva se, s druge strane, kvalitet za ono što se plati.
Možete li svoj stav potkrijepiti konkretnim primjerom?
- Sudije, robujući normama, često donose i nesuvisle odluke. Često u istom sudu dvojica sudija različito sude. Imamo primjer da i drugostepeni sudovi iz istog grada, istog suda, zauzimaju različite stavove o istom pravnom pitanju. To izaziva užasnu pravnu nesigurnost i nama, profesionalcima, a kamoli građanima.
Učestvovali ste u odbranama u više od hiljadu predmeta, po stotinu godišnje, pred različitim sudovima. Ima li nekih koje posebno izdvajate?
- Ima puno karakterističnih predmeta koji su mi ostali u sjećanju. Neke pamtim po sudskim nepravdama, neke po spektakularnim sudskim obratima, a neke sam doživio kao lični poraz koji ni do danas nisam uspio da prebolim. Neke pamtim po velikoj sreći i pobjedi koja se izrodi onda kada se čovjek najmanje tome nada.
BiH kao pravna država i moderno demokratsko društvo - je li to za nas samo ideal ili dostižna težnja?
- Želim da vjerujem da ćemo to postići. Ukoliko u to ne bih vjerovao i ukoliko se za to ne bih borio, zaludno bih potrošio sve ove godine studiranja i rada. I moj sin je krenuo mojim stopama. I on je advokat. Vjerujem da će on živjeti i raditi u jednom pravno organiziranom i uređenom sistemu.
Šta je teže biti - sudija ili advokat?
- Mnogo teže i odgovornije je biti sudija. Kao sudija, puno sam se više sekirao, jer advokat ide jednosmjernom ulicom, njegov cilj je da odbrani klijenta, a ne djelo. Sudija mora puno više toga da zna. U tom smislu je puno teže i profesionalnije biti sudija.
Kakvu onda težinu ima advokatura?
- Advokatura je danas tržište, biznis, borba za život i egzistenciju, tako da i ona ima svoj sistem otežanih uvjeta.
Jedan ste od osnivača Helsinškog odbora za ljudska prava RS. Kakav je stepen ostvarivosti ljudskih prava kod nas danas?
- Mislim da ih sve manje ima. Što je više nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, sve je više kršenja ljudskih prava. Prije svega, u ekonomskoj sferi. Ljudi sve teže žive.
Kakva je onda, uopće, funkcija Helsinškog odbora?
- Mislim da je ta nevladina organizacija ostavila najdublji temelj i trag u vremenu kada je to predstavljalo jeres. I danas HO vrši jednu plemenitu funkciju.
Da niste pravnik i advokat, šta biste bili?
- Volio bih se baviti umjetnošću, a najviše bih se bazirao na sferu pisanja.
Dugogodišnji ste sportista, košarkaš, bili ste i trener i predsjednik OKK Radnik iz Bijeljine. Šta Vam je to značilo u životu?
- Izuzetno puno. Moji životni uspjesi, ako to jesu nekakvi uspjesi, treba da odaju zahvalnost tom mom sportskom odgoju. Učen sam na žrtvovanje, na socijalizaciju i na veliki rad i treninge.
Osnivač ste Fondacije porodice Stojanović, koja svake godine najboljem učeniku Gimnazije „Filip Višnjić“ dodjeljuje vrijednu nagradu. Šta Vama to znači?
- To je jedan skromni novčani prilog koji je u ovoj godini iznosio 3.000 KM. Moja želja i namjera je da na taj način istaknemo prave vrijednosti u društvu.
Kako je došlo do osnivanja Fondacije?
- Moram priznati da živim u patologiji, jer branim nekoga ko je u belaju, u problemu, u kriminalu. Tako se stvara pogrešno uvjerenje da nema dobrih mladih ljudi. Ustvari, teško griješim, jer na ovaj način vidim da ima puno dobre djece i to me čini sretnim.
Mnogi mladi danas žele napustiti ove prostore. Kako ih i čime zaustaviti?
- Proveo sam puno godina u inozemstvu. Svog sina sam podržao da ovdje ostane i radi. Samo dobrom organizacijom države i pružanjem perspektive djeci možemo ih zadržati.
Koju knjigu trenutno čitate?
- Upravo sam ponovo pročitao Andrićevu „Prokletu avliju“. Osjetio sam potrebu za tim da bih se ponovo podsjetio kako Andrić gleda na mikrosredinu kao što je zatvor.
Koji ste film u posljednje vrijeme gledali?
- Odavno nisam bio u prilici da pogledam dobar film. U Beogradu sam gledao „Biser Bojane“. Svidio mi se jer je lagan i dopadljiv.
Volite li putovanja?
- Kroz svoj posao, profesionalno, puno sam putovao. Tokom sedmice tri dana provedem u Sarajevu. Najčešće sam u Holandiji i Crnoj Gori.
Šta stavljate među životne prioritete?
- Bez ikakve dileme, to je porodica. Prije sedam dana dobio sam još jednu unuku i to je za mene najveća sreća u životu.
