Tajna Ugljenove kasete objavljena u "Danima" u novembru 1996. godine (50)

Feljton o političkim ubistvima| Herendini mučitelji: Dobićeš, ako treba, lažni identitet, zini đe 'oćeš pare!"

Objavljeno: 21. 04. 2017 - 16:09 Novosti » Teme A A A Times Arial
Feljton o političkim ubistvima| Herendini mučitelji: Dobićeš, ako treba, lažni identitet, zini đe 'oćeš pare!
Ugljen je ubijen, Herenda jedva preživio

Magazin „Dani“ je u novembru 1996. godine u tekstu pod naslovom „Tajna Ugljenove kasete“ objavio transkript snimka koji je Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora Agencije za istrage i zaštitu (AID), načinio u bolnici, snimivši na kaseti ispovijest Nedžada Herende, nekadašnjeg pripadnika AID-a i specijalne parapolicijske jedinice „Ševe“. Herenda je čudom preživio strašnu torturu kojoj je bio izložen danima prije nego što su ga mučitelji ostavili u šahtu, misleći da je mrtav, a Ugljen je ubijen nekoliko mjeseci kasnije (oktobar 1996.)

Nastavak razgovora Ugljen - Herenda, čiji prvi dio smo objavili jučer, teče ovako: 

Pljus, u glavu

UGLJEN: Gdje je tvoj auto bio?

HERENDA: Ne znam, uzeli su mi poslije, kad su me, znaš, u tu kuću odveli... i ključeve i sve dokumente, pare što sam imao uza se, sve, sve, sve, sve... odvukli auto, istovarili... (nerazumljivo)... i onda sproveli su me u taj auto i povukli me. Nisu mi glavu dole sapinjali, vidio sam kuda se vozimo, 'vamo pored bolnice, dole pored škole "Vuk Karadžić". Ja, u bazu, viče ovome... Ne znam ko je vozio, čini mi se... Viče onaj, vozi u bazu. Ide gore uz Bjelave, prošli su školu "Vuk Karadžić" i kad se spustiš odmah... (nerazumljivo)... hotel, čim malo kreneš nizbrdo, prva nalijevo uličica, to je, ja mislim, tamo prema Kartalu izlazi se, ima Donji Kartal, ovako nešto. 

Čim smo ušli u tu uličicu, stali su, prva ili druga kuća na desnoj strani, ne mogu da se sjetim, stara je kućica, bosanska, ovako, neugledna... dole u avliju i u neku sobu. Sjedi. Ja sjednem. Dobro, sad... Prvo, hoće li mi neko reći šta je, o čemu se radi, zabuna neka, ne znam šta je. Znaš ti, znaš sve. Dobro, reko', valjda će se znat, ja, reko', ne znam, ali valjda će mi neko reći. Istom priđe i - pljus, u glavu opali štosom, okrenu se. Sve ćeš ti nama reć'...

UGLJEN: Ko?

HERENDA: Taj šef, što ga zovu šef, taj što ne mogu imena da mu se sjetim. Poslije u jednom, u toj torturi, jedan od ta četiri što su me maltretirala, čuo sam, dva puta mi je nešto spominjao, kao oni su snaga, a on je mozak, tako nešto. Spominjali su Kemu, da im je on, kao, glavni šef. I, ovaaaj... Dobro, pitanja su bila... (nerazumljivo).... ko je sve sa mnom u grupi, šta ti radiš, šta radi Bakir... Ljudi, reko', to morate pitati njih, ja znam šta sam ja radio, sad ću vam reći šta je moj posao, nisam radio ništa specijalno. Što znam, reću. Rećeš ti nama sve. Potencirali su da kažem i što ne znam i za stvari koje znam da nisu.

Vješanje givikta

UGLJEN: Jesu li te snimali?

HERENDA: Nisu... (nerazumljivo)... Samo papir, i piši. Šta ću pisat? Piši. Rećeš nam, treba da nam kažeš to i to i dobićeš, ako treba, lažni identitet, porodici ćemo dati lažni identitet, zini đe 'oćeš pare, ali da nam kažeš ko je radio s drogom, ko je pare... đe su pare... Huuuu... mislim, znaš, ne stigneš progovorit, odmah udarci, takva tortura, od vješanja lisicama za nakve štange, vješanja givikta na jaja, da izvineš, skidali mi gaće. Napišali se u nakve peškire, gurali mi to u usta... Onda... (nerazumljivo). Ne mogu reći što nije, što ne znam. Sad ćeš ti sve reć... To je bilo neđe pet poslije ponoći. Uzeše nakvu krpu i njih četvorica se ispišaše u peškir, pun, i naguraše mi u usta, ulijepili selotejpom, i to dobro, svu glavu... I ovaj priđe, ovaj Haris, sa škorpionom s prigušivačem, dva metka u koljeno.

UGLJEN: U koljeno?

HERENDA: Ja! Viče, smiju se, sad ćeš, sad ćeš, kaže, sve reć'. Koja ti je, kaže, noga draža, kojom igraš lopte? Ja ne mogu da prevrnem glavom, 'nako ulijepljen, ono u ustima, davim se, dušim se... On priđe i dva metka u koljeno. Znaš kakav bol, ko u mozak, okrenu se sve. Dok sam malo sebi došao... a već svezan sam, dole i ruke i noge svezane lisicama, dole jedne na nogama, pa ono isprepletene... (nerazumljivo)... u položaj saget. E onda... to je, tako, bilo od dvanaest naveče, do petka, tako, s tim na nogama...

tajna-ugljenove-kasete-dani-1996-2

Faksimil teksta objavljenog u novembru 1996. godine: Stenogram otkrio detalje užasnog mučenja Nedžada Herende

UGLJEN: A gdje je to? Jesu li te... tamo na Bjelavama?

HERENDA: Nije, odatle su me... To je gore trajalo, prvo to, par pitanja i par udaraca jedno pola sata. Onda je taj, kao, šef, rekao: obezbijedi napolju... u tom je došao i taj Muran... obezbijedi sve napolju. Onda su mi stavili opet lisice, i njih dvojica, taj šef i taj Haris, izveli napolje i opet na BMW-a, al' druge boje... dva su BMW-a bila... druge boje, možda godinu-dvije mlađi ili stariji, uglavnom ona je tipa, malo stariji.

Dva BMW-a

UGLJEN: (nerazumljivo)... je li to žućkasta boja?

HERENDA: Jedan je... Ne, oba su metalik. Jedan je lijepa ona plavo-zelena, tirkizna, nekakva neodređena boja, lijepa baš boja, a drugi je isto metalik, ko i srebrena i zlatna... E, onako nešto, aaa. I tu nakon pola sata utrpa me u tog... i ovaj... vozio je Muran, naprijed im je sjeo taaaj... ne mogu, pokušavam već četiri dana da se sjetim... a Haris je sjeo iza, sa mnom... i viče im taj šef: nabij mu glavu među noge! Onda me uhvatio za kosu i...

Nije za ljude slabih živaca

- Ovo štivo nije za ljude slabih živaca, niti za one koji misle da se ovakav materijal ne smije objaviti. Još niko ne zna na koliko je mjesta Ugljen ostavio Herendinu ispovijest... - upozorili su „Dani“ u uvodu teksta u kojem su objavili „tajnu Ugljenove kasete“ u novembru 1996. godine.

Ubacili su me u tu kuću i počela je četverodnevna tortura

UGLJEN: Znaš ti Harisa?

HERENDA: Vidio sam ga jednom. Ne znam ga, lično ga ne znam, jednom sam ga vidio. Čak on kaže da smo jednom uz kafu sjedili, pili, a bezveze momak, pa nisam pridavao značaj, nisam ga ni upamtio. Možda bih ga se sjetio da nije promijenio... jer sad bradu nosi. Kaže: nisam im'o bradu pa me se ne sjećaš. Sad nosi ko mudžahedinsku, ovako, bradu... Onda mi je on nabio glavu među noge, tako da nisam mogao... koliko sam mog'o pratit' ono po vožnji kuda idemo... znam odakle smo krenuli... negdje sam do Pofalića uspio upratit', i onaj... dalje nisam... negdje je auto... 

Uglavnom, znam, doveli su me u jednu kuću... vozili smo se možda jedno dvaes minuta, dobrih... u jednu kuću, utjerali su auto u garažu, zatvorili vrata od garaže i onda izbacili me kad su zatvorili. Vrata iz garaže ulaze pravo u kuću. Uglavnom, kuća je negdje blizu aerodroma, jer sam, koliko sam čuo, stalno, čitavo vrijeme, čuo avione, slijeću, slijeću... Nema struje u njoj, nije bilo nikako ta četiri dana... I ovaaaaj... ubacili su me tu, u tu kuću. Tu je počela onda tortura, udaranje, tamo-'vamo, svašta...

(U ponedjeljak: Ko je otmičar dječačkih crta lica koji je Herendi pucao u glavu i kako su mu prijetili da će mu ubiti dijete da bi ga natjerali da kaže „stvari koje nisu i koje ne zna“) 



Autor: E. D. A.
Preporučujemo vam