Oni su najveći heroji BiH: Prisjećanje na 25. godišnjicu od osnivanja Armije RBiH

Objavljeno: 15. 04. 2017 - 11:03 Novosti » Teme A A A Times Arial
Oni su najveći heroji BiH: Prisjećanje na 25. godišnjicu od osnivanja Armije RBiH

Iako je herojska borba pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992.-1995., iznjedrila mnogo heroja, a heroji su svi koji su nosili pušku, oni koji su liječili ranjenike, oni koji su vojnike naoružavali, hranili, odjevali, pjesmom hrabrili..., ipak, u sjećanju i srcima našeg naroda, građana Bosne i Hercegovine, ostala su urezana imena nekih velikana.

Portal Avaz.ba, na 25.godišnjicu Armiju RBiH, podsjeća na neke od najvećih narodnih heroja.

Safet Zajko

zajko-safet

Rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog.

Poginuo je na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade 17. juna 1993., prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč.

Ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i "Ordenom heroja oslobodilačkog rata" 1994. godine, kao brigadni general ARBiH.

Izet Nanić

izet

Rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA.

Početkom agresije na BiH, postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH - 505. bužimske viteške brigade.

Za svoje ratne zasluge, brigadni general Izet Nanić odlikovan je "Zlatnim ljiljanom" 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini, pokraj Bužima.

Midhat Hujdur Hujka

midhat

Rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, 19. decembra 1991. godine, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992., postaje simbolom otpora i snage Mostaraca.

Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan" 1992., a "Ordenom heroja oslobodilačkog rata" 1994. godine.

Mehidin Hodžić

Rođen je 15. oktobra 1952. godine, u Tuzli. Krajem 1991. godine se vraća u rodni grad i uključuje se u Patriotsku ligu. Poginuo je 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama.

U toj akciji, kapetan Senad i njegovi saborci, zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan" 1992. U narodu je bio poznat i kao Kapetan Senad i Crni labud.

Elitna jedinica Armije RBiH, Crni labudovi, po njemu je dobila ime.

Safet Isović

Rođen 6. septembra 1966. godine, u Bijelom Polju. Poginuo je 12. juna 1993. godine na Mijatovića kosi u Sarajevu, kao vojnik, na dužnosti načelnika Štaba 2. viteške motorizovane brigade. Najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio je 1992., a posthumno je 1994. godine odlikovan "Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima".

Mustafa Hajrulahović Talijan

talijan

Rođen je 22. januara 1957. godine, u Banjoj Luci. Poznat je po nadimku Talijan, bio je general Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Završio je Vojnu Pomorsku akademiju u Splitu 1979. Napustio je JNA 1991. godine u činu kapetana korvete i pridružio se Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Većinu rata je proveo kao komandant Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, a kraj rata je dočekao u Glavnom štabu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Uživao je veliku popularnost među vojnicima Armije, ali i običnim narodom.

Umro je od srčanog udara, za vrijeme posjete majci, u Njemačkoj, 8. marta 1988. Sahranjen je, uz sve počasti, u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Mehmed Alagić

alagic

Rođen je 8. jula 1947. godine. On je ratni general Armije RBiH. Tokom rata bio je komandant Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH, a nakon rata obavljao je dužnost načelnika općine Sanski Most.

Alagić, rođen je u Fajtovcima, kod Sanskog Mosta. Bio je bivši aktivni oficir JNA. Vojnu školu završio je u Banjoj Luci 1970. godine, a kasnije je predavao i bio načelnik Škole rezervnih oficira, također, u Banjoj Luci. Godine 1986., po završetku studija na visokoj vojnoj školi za starješinski kadar (Komandno-štabna škola), Mehmed Alagić je postao oficir za operativne poslove 36. mehanizovane brigade.

U decembru 1989., postavljen je za načelnika štaba jedne pješadijske brigade u Zrenjaninu, koja je bila u sastavu Novosadskog korpusa. Mehmed Alagić je napustio JNA 27. februara 1991. u činu potpukovnika, 1. novembra 1993. imenovan je za komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH i na tom položaju je ostao do 26. februara 1994. godine kada je preuzeo dužnost komandanta novoosnovanog Sedmog korpusa Armije RBiH.

Poznat po akciji oslobađanja Vlašića, Kupresa i Donjeg Vakufa. Preminuo je 7. marta 2003.

Mihajlo Petrović

Srbin po rođenju, Bosanac po opredjeljenju, govorio je sam o sebi, major Mihajlo Petrović, ratni komandant Armije RBiH, koji je oformio odred boraca iz vlašićkog naselja Mudrike. On je poginuo 25. oktobra 1992. na vlašićkoj koti Mlokava.

Petrović je još za života postao legenda odbrane srednje Bosne. Te već davne 1992. godine, kao oficir bivše JNA, stavio se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani (TO) BiH u Travniku, kada je to malo ko smio i pomisliti da učini. Odlučno je Petrović odbio mogućnost da ode u rodni Beograd ili s porodicom u Zagreb. 

Svoj život posvetio je tada borbi za slobodu BiH i vrlo brzo stekao povjerenje saboraca ispred kojih je hrabro išao naprijed. Dobitnik je najviših priznanja Armije RBiH.

Hajrudin Mešić

hajrudin-mesic

Rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, u općini Ugljevik. Bio je član Patriotske lige, organizator i vođa otpora agresoru u sjeveroistočnoj Bosni.

Bio je komandir Policijske stanice Ugljevik, komandant TO Ugljevik i 1. teočanske brigade.

Poginuo je 30. oktobra 1992. godine, u Nezuku kod Sapne, u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici.

Nakon pogibije "Zmaja od Majevice", Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada "Hajrudin Mešić".

Dobitnik je ratnog priznanja "Zlatni ljiljan" i policijskog odlikovanja "Medalja za hrabrost". Neupitna je ratna legenda.

Adil Bešić

Rođen je 5. aprila 1964. godine, u Kozarcu, općina Prijedor. Bio je kapetan bivše JNA, od početka agresije na RBiH, uključen je u Oružane snage naše zemlje, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihać. Uzoran starješina i omiljen među saborcima, uspješno je rukovodio i komandovao jedinicama Armije, ističući se vojnostručnim znanjem, hrabrošću i ličnim primjerom. Poginuo je kao komandant 2. bataljona 502. slavne bbr.

Nesib Malkić

nesib

Rođen je 1963. godine u Gornjim Dubravama, Živinice. Kao kapetan, napustio je bivšu JNA u aprilu 1992. godine. Obavljao je dužnosti komandanta Teritorijalne odbrane Živinice i komandanta 210. živiničke bbr. Bio na svim bojištima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo je 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.

Safet Hadžić

Rođen je 28. avgusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog.

Bio je među prvim organizatorima otpora bh. patriota.

Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije "Pretis" u Vogošći.

U to vrijeme, obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan".

Enver Šehović

Rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča.

Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade, od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada.

Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. jula 1993. godine.

Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan", a posthumno i "Ordenom heroja oslobodilačkog rata".

Goran Ćisić

goran

Rođen je 31. oktobra 1956. godine u Trnovači, općina Gornji Vakuf. Po zanimanju je bio nastavnik. Poginuo je 20. decembra 1994. godine u rejonu sela Podripci, općina Bugojno, u činu nadkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje Značku "Zlatni ljiljan", za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

Zaim Imamović

Rođen je 22. aprila 1961. godine u malom podrinjskom mjestu Poratak kod Ilovače, u općini Goražde. 

Početak raspada bivše države dočekao je u kasarni bivše JNA u slovenačkom gradu Vipavi s činom kapetana. S povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać. Nakratko boravi u Travniku, Zenici i napokon u Lukavici kod Sarajeva.

S početkom prvih ratnih sukoba na teritoriju Foče, ilegalno napušta kasarnu u Lukavici, 8. aprila 1992. godine, i dolazi u Hrasnicu, gdje se priključuje patriotskim snagama. 10. aprila, s grupom dobrovoljaca preko Igmana i Grepka, stiže u svoj rodni kraj. U to doba (polovina aprila 1992. godine), Foča je već okupirana, ali u slobodnom dijelu Općine, u Ustikolini Zaim organizira otpor s ciljem sprečavanja prodora neprijatelja niz rijeku Drinu ka slobodnim goraždanskim prostorima.

U rejonu Preljuće i dijelu fočanskog sela Zebine šume, organizira odsudnu (što će se poslije i ispostaviti) odbranu Goražda. Nedugo poslije toga, u maju, osnovana je 1. drinska udarna brigada, čiji komandant postaje upravo Zaim. Tu dužnost će obavljati sve do 1. aprila 1993. godine. Nakon reorganizacije Armije RBiH i formiranja 14. divizije, postaje njen komandant i na toj dužnosti ostaje do svoje smrti. Ranjavan je šest puta.

Poginuo je 9. oktobra 1995. godine, u borbi vođenoj na Rogojskoj gredi, na padinama Treskavice, u okviru završnih borbi, koje je vodila Armija RBiH na deblokadi, odnosno povezivanju Sarajeva i Goražda. 

Atif Dudaković

dudakovic-atif

Rođen je 2. decembra 1953. godine u Orahovu, Gradiška. general Armije RBiH i zapovjednik obrane Bihaća tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Prije izbijanja rata u BiH, bio je potpukovnik JNA.

Nakon završene osnovne škole, upisuje srednju vojnu školu u Zadru koju završava 1972. godine. Nakon toga, 1976. godine, završava vojnu akademiju, smjer artiljerija. Do 1991. godine i rata u Hrvatskoj radio je u Artiljerijskom školskom centru u Zadru. U tom periodu je dostigao čin majora JNA, a obavljao je i funkciju načelnika artiljerije u brigadi u Kninu.

Nakon napuštanja JNA, Atif Dudaković dolazi u Bihać, gdje je imenovan za načelnika štaba u Bihaću. 19. jula 1992. godine, formiranjem 2. muslimansko-hrvatske pješadijske brigade (kasnije 502. viteške brdske brigade) postaje njen prvi komandant. Na toj dužnosti ostaje do 1. novembra 1993. godine kada preuzima mjesto komandanta Petog korpusa Armije BiH.

Na tom položaju ostvaruje najveće uspjehe u svojoj vojničkoj karijeri gdje komandujući jedinicama 5. korpusa oslobađa Veliku Kladušu i slama APZB. Potom, jedinice pod njegovom komandom razbijaju 1. krajiški korpus VRS-a i oslobađaju gradove: Bosanski Petrovac, Ključ, Bosansku Krupu. Zajedno sa snagama Sedmog korpusa Armije RBiH, oslobađa Sanski Most.

Arif Pašalić

Rođen je 31. avgusta 1943. u Janjićima kod Zenice.

Rat u Bosni i Hercegovini ga je zatekao u službi JNA u Mostaru. U maju 1992. pridružio se Teritorijalnoj obrani, te preko područja, pod kontrolom srpskih snaga, prelazi u Mostar gdje se pridružuje Armiji RBiH. U Mostaru je do oktobra 1993. bio zapovjednik Četvrtog korpusa Armije RBiH. 

Pašalić je poginuo u saobraćajnoj nesreći u aprilu 1998. na magistralnom putu M-17 Mostar - Sarajevo, u mjestu Donja Drežnica

Senahid Bolić Bolo

bolo

Rođen je 11. marta 1958. godine u selu Bakići, općina Olovo. Po otpočinjanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, stupio je redove Teritorijalne odbrane pri općini Olovo.

Obavljao je veoma značajne dužnosti u elitnim jedinicama Armije RBiH Olovo: komandira čete Bakići, komandanta 68. odreda TO Olovo, a zatim i komandanta Drugog brdskog bataljona u Prvojolovskoj slavnoj brdskoj brigadi.

Sa svojom jedinicom, naročito se istakao u odbrani južnih kapija grada Olova, u borbama za Kruševo, Bakiće, Prgoševo...

Prilikom odbrane rejona Kruševo od agresorske ofanzive, tokom uvođenja novih jedinica u borbu, teško je ranjem gelerom granate, 14. januara, od čijih posljedica je podlegao nakon sedam dana u bolnici "Gradina" u Tuzli, 22. januara 1994. godine, kao vojnik bez čina,na dužnosti komandanta Drugog bataljona Prve olovske slavne brdske brigade.

Posthumo mu je dodijeljeno Ratno priznanje "Zlatni ljiljan" za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a posthumno je proizveden u oficirski čin – čin pukovnika, 1996. godine.



Autor: E. MASLO
Preporučujemo vam