Povodom odluke tadašnjeg Doma za ljudska prava, sastavljenog od domaćih i stranih sudija, koji je naredio da se obnovi suđenje Edinu Garapliji, bivšem službeniku AID-a, zato što mu, prema ocjeni sudija, nije bilo osigurano pravedno suđenje, “Slobodna Bosna” je 13. jula 2000. godine donijela nove detalje zapleta u slučaju “Garaplija”.

Naredba Doma

- Na temelju činjenica koje Vrhovni sud Federacije BiH nije htio ni saslušati, Dom je jednoglasno odlučio da se Federaciji naredi uvažavanje Garaplijine žalbe na presudu kojom je osuđen na 13 godina robije - objavio je ovaj prošle godine ugašeni sedmičnik u tekstu u čijem naslovu se tvrdilo: “Zbog pisanja o slučaju „Garaplija" Izetbegović je novinarke "Slobodne Bosne" nazvao prostitutkama!!!”, te se navodi:

- Može li se za otmicu suditi čovjek koji je na temelju službenog naređenja priveo i saslušavao osumnjičenog? Kolika se kazna može izreći za pokušaj ubistva notornog ubice? Na čijoj je strani pravda, ako isti ubica normalno šeta gradom, dok njegov isljednik dobija 13 godina zatvora? Takva pitanja se postavljaju onda kada otmica nije samo otmica, a ubistvo je i više od ubistva. Onda kada nešto postane - afera, kakav je slučaj Edina Garaplije, koji je od juna 1992. radio za bosansku službu državne sigurnosti, odnosno kasnije za Agenciju za istraživanje i dokumentaciju (AID). Garapliju je u službu uveo Mustafa Hafizović, visoki funkcioner SDA. Brzo je napredovao u službi i došao je na čelo odjeljenja za borbu protiv terorizma.

Tajnost rada i hijerarhija u službi je bila takve prirode da je jedino direktor AID-a Kemal Ademović mogao izdavati naređenja. Ovo odjeljenje je pored borbe protiv terorizma imalo zadatak da otkrije i grupu srpskih agenata, KOS-ovaca, koja je bila ubačena u državne organe BiH i AID. Jedan od zadataka su bila i "ofanzivna djejstva" prema hrvatskim političarima u BiH, prije svega prema Krešimiru Zubaku, što je podrazumijevalo njegovo praćenje i prisluškivanje. Garaplija je bio odgovoran direktno - konstatirano je na početku teksta SB-a te su ponovljeni ranije već objavljivani detalji o tome kako je tadašnji direktor AID-a Kemal Ademović Garapliji i njegovoj grupi dao ulazne podatke o "Ševama" te ko je upravljao ovom grupom i šta su sve njeni zadaci bili.

Ponovno je u tekstu objašnjeno i kako je Ademović putem svog zamjenika Nedžada Ugljena došao do spiska pripadnika "Ševa", a na kojem nije bilo Nedžada Herende, te da je Garaplija obaviješten i o izvjesnom Faiku Kuloviću Inžinjeru koji je projektirao injekcije s oprugom.

Operacija "Orao"

- Nepoznato je da li je Kulović znao da se u ove injekcije ubrizgava cijankalij i tako vrše likvidacije. Kao spoljni suradnik "Ševa" je naveden i patolog Ilijas Dobrača, čiji je zadak bio da kao sudski vještak ubistva predstavlja kao rezultat prirodnih smrti. Konačno, 10. juna 1996. direktor AID-a Ademović izdaje povjerljivu naredbu kojom je trebalo da se provede operacija zvana “Orao”. Operacija se sastojala iz dvije faze, prvo je trebalo staviti pod prismotru Nedžada Herendu i, drugo, naređeno je da se Herenda uhapsi i zadrži na "daljoj operativnoj obradi". U objašnjenju operacije "Orao" je navedeno kako je Herenda pod sumnjom da je počinio ozbiljna krivična djela terorizma - podsjetila je SB prije 17 godina.

Potom su ponovo opisani i detalji kako su Garaplija i Haris Pezo 25. juna 1996. zaustavili Nedžada Herendu na ulici, uhapsili, držali u jednoj kući i ispitivali do 29. juna. Garaplija se sa Ademovićem svakodnevno tajno susretao i referirao o informacijama koje je davao Herenda.

 Postoje indicije da je tokom ispitivanja, koje je magnetofonski i video zabilježeno, Herenda bio podvrgnut ozbiljnom mučenju. Dva metka iz pištolja su ispaljena u koljena i još dva u glavu Nedžada Herende. Zamotan je u deku i izbačen iz automobila van Sarajeva. U međuvremenu, Muamera Herenda, koja nije znala gdje je njen muž, potražila je odgovor kod Nedžada Ugljena. Ugljen je savjetovao da ne prijavljuje njegov nestanak. Policija je Herendu pronašla 29. 6. 1996. na magistralnom putu Sarajevo - Tuzla. Iako je molio policajce da ga ne voze u Sarajevo, već kod jednog prijatelja u Tuzlu, primljen je u sarajevskoj bolnici, gdje je prebačen na intenzivnu njegu.

U noći između 29. i 30. 6. Ugljen i Enver Mujezinović, i pored postavljenog policijskog obezbjeđenja upadaju u Herendinu sobu i sa njim dugo privatno razgovaraju.

Tokom policijskog ispitivanja u bolnici naveo je imena svojih otmičara: Edin Garaplija, Haris Pezo, Refiz Muran, Hasan Pervan, Esad Čančar i Kemal Čopra.

Zbog sumnje da je počinio krivično djelo, Garaplija je uhapšen 2. jula 1996. - rezimirala je SB u tekstu od 13. jula 2000. godine.

(Šta je Bakir Izetbegović odgovorio nakon što mu je najavljeno da će "grupa" s pričom izaći u javnost)

Šutnja u zamjenu za "nedostatak dokaza”

- Neposredno prije hapšenja s Garaplijom je kontaktirao službenik AID-a Fikret Mašić. Sreli su se na željezničkoj stanici, gdje je Garapliji sugerirao da o svemu šuti, dok će zauzvrat biti obezbijeđen "nedostatak dokaza". Ista poruka je kasnije proslijeđena i putem advokata Fahrije Karkina. Odmah nakon hapšenja predsjednik Izetbegović je imenovao komisiju za ispitivanje ovog slučaja, na čijem čelu su se nalazili Irfan Ljevaković i Jusuf Pušina.

Refik Muran, jedan od uhapšenih, preko Ljevakovića je poslao pismo Izetbegoviću u kojem ga je detaljno informisao o hronologiji svih dešavanja. Preko Jusufa Pušine je odgovoreno kako je najbolje da svi šute i da će presuda biti upućena samo za javnost. U fazi istrage Garaplija je koristio pravo da se brani šutnjom. Tužilac je podnio prijavu protiv njega pod optužbom za otmicu i pokušaj ubistva, a tokom glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom u Sarajevu branio ga je advokat Karkin. Javnost je bila isključena s glavnog dijela suđenja. Herenda je svjedočio protiv osumnjičenih. Nakon što su saslušani svjedoci, Sud je ustanovio kako je Garaplija oteo i pokušao ubiti Herendu - podsjetila je “Slobodna Bosna” 13. jula 2000. godine.