BIH

“Ademović nam je govorio: Mi smo oči i uši predsjednika”

Piše: E. D. A.

12.7.2017

Novinarke “Slobodne Bosne” Medina Delalić i Jelena Stamenković 1998. godine nastavile su istraživati pozadinu i detalje vezane uz slučaj “Herenda”, kao i razloge koji su rukovodili Edina Garapliju, Harisa Pezu i Refika Murana da Nedžada Herendu kidnapiraju i pokušaju ubiti. Tako je taj prošle godine ugašeni sedmičnik 24. oktobra 1998. godine objavio i tekst pod naslovom: "Ademović nam je govorio: mi smo oči i uši predsjednika Izetbegovića".

Bio zatočen

- Prema tvrdnjama uhapšenih pripadnika AID-a, tajna policija u Sarajevu stalno i cjelodnevno prisluškuje 200 telefona, a po potrebi se taj broj povećava <195> Kako je reagirao dr. Haris Silajdžić kada je saznao da mu se prisluškuje telefon <195> Zašto je Herenda u bolnici odbio reći šta je tokom ispitivanja priznao o aktivnostima "Ševa" <195> Zašto se Garaplija branio šutnjom i kako mu je AID obezbijedio lažni alibi <195> Izetbegovićeva tvrdnja da je tek ovog proljeća čuo Garaplijinu verziju čitavog slučaja nije istinita: još u ljeto 1996. godine on je upoznat sa svim detaljima - sažetak je brojnih detalja iz teksta SB-a od 24. oktobra 1998., koje prenosimo u nastavcima našeg feljtona o političkim ubistvima. 

Na početku ovog teksta otprije 19 godina “Slobodna Bosna” piše:

- Više javno tužilaštvo u Sarajevu je 25. 12. 1996. podiglo optužnicu zbog otmice i pokušaja ubistva Nedžada Herende protiv službenika AID-a: Edina Garaplije, Harisa Peze i Refika Murana. Dokazano je da je u kući u kojoj je bio zatočen Nedžad Herenda u Kasindolskoj ulici boravio i četvrti otmičar, čiji identitet nije utvrđen tokom sudskog postupka. (Herenda ga je na suđenju opisivao kao muškarca starog oko 35 godina, visokog oko 180 cm.)  

Osnovni biografski podaci optuženih su:

Edin Garaplija, sin Ibre i Ajše, rođen je 14. 11. 1968. u Pljevljima, a nastanjen je u Sarajevu. Po zanimanju je građevinski tehničar, zaposlen u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju - AID, kao šef podcentra u Pratećem aparatu - PA. Početkom juna 1992. iz Armije BiH je prešao u sadašnji SDB MUP-a BiH, a nakon toga u AID.  

Haris Pezo, sin Nasihe i Ćamila, rođen je 20. 11. 1970. u Prijedoru. Tehničar je, zaposlen u AID-u. S porodicom je izbjegao iz Prijedora. Njegov otac je ubijen, a on i brat Adnan su ranjeni, tako da je godinu proveo na liječenju u Saudijskoj Arabiji. Harisov brat Adnan Pezo danas je predsjednik Aktivne islamske omladine u Zenici.

Refik Muran, sin Šaćire i Safeta, rođen je 25. 1. 1970. u mjestu Garač, općina Gacko. Muran od 1983. trenira borilačke vještine i stručnjak je za džudo i karate. Građevinski je tehničar, zaposlen u AID-u. Do juna 1996. bio je pripadnik odreda policije "Bosna". Prvih dana juna 1996. prelazi na rad u AID. Njegov koordinator bio je Edin Garaplija. 

Prvi zadatak

Garaplija i ostali iz grupe su radili u AID-ovom odjeljenju PA, što je skraćenica za odjel - prateći aparat. Ovaj odjel stalno fizički prati (na raspolaganju ima 20 automobila namijenjenih za tu svrhu) i snima telefonske razgovore oko 200 bezbjednosno interesantnih ljudi, većinom iz Sarajeva.  

Ukoliko se pojavi neko interesantno lice, može po potrebi da se obrađuje samo u određenom vremenskom periodu. Telefonski razgovori "objekata praćenja" se snimaju 24 sata preko aparata osposobljenih da istovremeno prate 64 linije. Razgovori sa kaseta se u Odjelu analitike prekucavaju i zatim prosljeđuju direktoru AID-a.

"Ademović je govorio: mi smo oči i uši predsjednika", objašnjavao je jednom prilikom Haris Pezo, kojem je praćenje Nedžada Herende bio prvi zadatak te vrste.  

Ademović, naravno, samo najinteresantnije razgovore prosljeđuje u predsjednički kabinet.

Pezo se jednom prilikom po zadatku sreo s Nedžadom Herendom u "Liscu" i tražio da kupi pištolj od njega. Znao je da je Nedžad Ugljen prebacio Herendu iz specijalne jedinice u AID, ali nije pouzdano mogao utvrditi je li ovo Ugljen izvršio samostalno ili, pak, po naređenju Bakira Alispahića, "budući da je Ugljen bio Alispahićeva desna ruka” – tvrdi se u tekstu “Slobodne Bosne” od 24. oktobra 1998. godine. 

Velika frka bila kada je Haris Silajdžić saznao da mu prisluškuju telefon 

“Slobodna Bosna” u istom tekstu prenosi i kako je Haris Pezo opisivao da je rad u "slušnom odjeljenju" - kako se kolokvijalno zove odjel gdje se vrše prisluškivanja, i analitici - gdje se razgovori prekucavaju, strogo odvojen.

"Znam samo da je jednom prilikom bila velika frka kada je Haris Silajdžić saznao da mu prisluškuju telefon. Detalje ne znam, gužva je bila u susjednoj kancelariji, jer se Silajdžić, valjda, bunio zašto se to radi” - govorio je Pezo, a prenijela SB. 

Patološke sumnje i intrige proizvele zločin?

- Kada je na čelo AID-a došao Kemal Ademović, poveo je istragu o nezakonitostima koje su vršili MUP, AID i njihovi čelni ljudi. Glavni objekat njegovog interesovanja je u tom periodu bio Bakir Alispahić, a potom Nedžad Ugljen, Irfan Ljevaković, Enver Mujezinović... Ista struktura tvrdila je kako se radi o paranoji prenesenoj još od vremena Munira Alibabića, kome je "ono što nije znao bilo odmah sumnjivo", kako je svojevremeno zabilježio Nedžad Ugljen. Oni su tumačili kako je osnovni motiv direktora Ademovića i kruga ljudi oko njega "u iracionalnoj sumnji da Bakir i njegovi ljudi rade na Ademovićevom rušenju", te da su patološke sumnje i intrige kod njega bile jače od racija, "što je proizvelo zločin", odnosno pokušaj ubistva Nedžada Herende. Međutim, aktivnosti "Ševa" nisu bile stvar ničije lične paranoje. Ademović je kao objekat obrade izabrao Nedžada Herendu, jer je znao da je Herenda bio jedan od najaktivnijih pripadnika jedinice "Ševe", čije je vatreno krštenje bilo ubistvo i spaljivanje 12 ljudi u Domu milicije, početkom maja 1992. - pisala je “Slobodna Bosna” u tekstu od 24. oktobra 1998. godine .

(Sutra: Šta je pisalo u optužnici protiv Garaplije, Peze i Murana)