Prošao je još jedan 11. juli. Nažalost, skoro frtalj stoljeća je proletio, a ogromna većina aktera na javnoj sceni u pola bosanskohercegovačke države, u Republici Srpskoj dakle, još uvijek dosljedno odbija priznati počinjeni genocid nad Bošnjacima bivše UN-ove zaštićene enklave.
Džaba presude međunarodnih i domaćih sudova, uzalud silna dokumentacija i materijalni dokazi, zločinačke naredbe nekadašnjeg političkog vrha, vojske i policije RS o masovnim pogubljenjima, uzalud hiljade mrtvih duša, sve je, eto, bilo nedovoljno da bi se iz jednog od postojeća dva bh. entiteta glasnije čuli glasovi osude i (sa)žaljenja. Umjesto planetarnom srebreničkom tragedijom (čast zbilja rijetkim izuzezima koje još uvijek brojimo na prste jedne ruke), politički zvaničnici i takozvani oporbeni analitičari, ti „republičkosrpski“ miljenici stranih ambasada što su godinama kolektivno prikačeni na izdašne međunarodne grantove, jučer su se bavili svojim svakodnevnim temama- od famoznih akciza, ekonomskih procjena, do verbalno-beskorisnog pljuckanja po repovima režima Milorada Dodika. Zato nam je sjećanje na Srebrenicu ponovo uskraćeno iz Banjaluke, Bijeljine ili Doboja, ali je stiglo iz Beograda, glavnog grada Srbije, čiji ljudi unatoč svemu ne pristaju i ne žele da se ne sjećaju. A zaborav je, kako to ispravno primjećuje Emir Suljagić, završna faza genocidnih radova iz ljeta 1995....
Uzalud se i često pitam šta to rukovodi normalno ljudsko biće dok uporno odbija barem sebi priznati zločin od kojeg je zanijemio cijeli civilizirani svijet? O čemu, zapravo, razmišljaju svi ti „rado viđeni gosti“ iz programa javnih radio-televizijskih servisa i prekoentitetski saradnici „sarajevske gradske raje“ dok 11. jula vazdan zlokobno i hinjski šute o srebreničkom bolu koji se događa u njihovom komšiluku? Ta tišina jeste direktna negacija genocida, šutnja je njegovo poništenje ni mrvu bezazlenije od uobičajenih Dodikovih divljanja i provokacija mrtvih i živih Srebreničana. Ne govoriti o Srebrenici makar 11. jula predstavlja novi zločin nad već počinjenim zločinima Mladićevih i Karadžićevih ubica.
Iako nikad nisam bio u toj poziciji, pretpostavljam da tradicionalni „grantovski paraziti“ u svojim prijavama za izdašne „projekte“ finansirane iz stranih izvora moraju ispunjavati barem minimalne zakonske kriterije kako bi se dokopali doniranog novca od kojeg će lagodno živjeti „šireći demokratiju“. Nažalost, u tim „strogim“ pravilima, koja su odavno uspostavili međunarodni zvaničnici i njihovi posilni lokalni mešetari, nigdje ne piše da je nepriznavanje i negiranje srebreničkog genocida eliminirajući faktor za svaku buduću saradnju. I tako se krug zatvara! A sva ona silna priča o pluralizmu mišljenja, demokratskim standardima, ljudskim pravima i evropskim vrijednostima, završava tek na sramotnoj šutnji 11. jula, u tom danu za koji ne važe birokratska pravila i „fizibiliti studije“. Iako opasan i dugoročno poguban, stav o genocidu u Srebrenici, zahvaljujući i licemjernoj međunarodnoj zajednici, postao je „stvar dobre volje svakog pojedinca“ iz javnog života Republike Srpske. A te „dobre volje“, kako vidimo, nema ni za lijeka.(Molim da ne zaboravimo časne izuzetke poput Dragana Bursača, Srđana Šušnice...)
Zato je uzaludno i besmisleno kukati i žaliti se zbog činjenice da ni na ovoj godišnjici u Potočarima nije bilo političkih zvijezda i zvjezdica iz RS-a. Dajte, budimo konačno iskreni, pogledajmo istini u oči pa javno priznajmo da se na tom mjestu i u tom danu nikad nisu ukazali ni oni koji, kao, predstavljaju „moralnu alternativu“ Dodikovom režimu. Na koncu, zašto da se lažemo da je drugačije...
