Malo ko od nas koji smo 1. marta 1992. godine požurili da svoj blagoslov damo nezavisnoj Bosni i Hercegovini ne sjeća se praznične atmosfere koja je u tom danu vladala, kao i pojedinačne radosti svakog od nas što u svoju biografiju može upisati podatak da je učesnik i svjedok stvaranja nezavisnosti vlastite države.
Nezavisnost je, u godinama koje su uslijedile nakon referenduma, plaćena hiljadama života njenih građana. Ginuli su i oni koji su glasali za nju i oni koji nisu, ali je BiH, ma koliko je protivnici referenduma još osporavali, izdržala sve i ostala svoja. Država sa svim atributima državnosti.
Nama, kao sudionicima historije koja je nepuna tri mjeseca nakon referenduma zastavu BiH postavila na jarbol ispred zgrade Ujedinjenih naroda, 1. mart bio je i ostao praznik uz koji nas vežu najdublje emocije.
Doduše, BiH, danas, sigurno nije država kakvu smo zamišljali u danu kada smo glasali za njenu nezavisnost. Nije zbog toga što to ne žele oni koji upravljaju njome, a koji, kako koja godina odmiče, njen grunt pretvaraju u svoje privatno vlasništvo ne osvrćući se ni na žive ni na mrtve svjedoke stvaranja njene samostalnosti.
Sudbina BiH danas, više nego ikad, zavisi od spremnosti da se ustraje u borbi za njen suverenitet, započet prije 25 godina. Na tom putu, svi dobro znamo, neprijatelji više nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, već raznorazna politička nedonoščad koja vladaju državom i koja su, koristeći naše povjerenje i ljubav prema državi, toliko omoćala da se više ne boje „ni države ni zakona“, a Boga pogotovo... Dokle, vidjet ćemo.
Zato, svima koji vole BiH neka je sretan Dan nezavisnosti! Vjerujem da je takvih više nego „njih“!
