Zbog teške ekonomske situacije puno ljudi, posebno mladih, napušta BiH. Bolji život traže na Zapadu. A.K. iz Tuzle je „trbuhom za hljebom“ došao u Njemačku. Ali taj hljeb je za njega imao „sedam kora“.

- Kap je prelila čašu kada u avgustu 2015. godine nisam bio u mogućnosti porodici osigurati pare za osnovne potrebe. Djeci sam morao reći “nemam”- kaže A.K. iz Tuzle čija se čaša, kako kaže, punila od 1996. godine.

- Mogućnost napredovanja, bez obzira na fakultetsko obrazovanje, nisam imao jer nisam politički podoban ni za koga - nastavlja sagovornik Deutsche Welle (DW), koji želi ostati anoniman.

A.K. je jedan od velikog broja državljana Bosne i Hercegovine koji su se odlučili za odlazak u inostranstvo. S obzirom da Njemačka u BiH slovi kao zemlja blagostanja, A.K. se kod poznanika i prijatelja počeo raspitivati o načinima zapošljavanja.

- Bilo je teško. Posebno jer nisam znao njemački jezik - priča A.K.

Kada je ipak počeo razmišljati da je odlazak u Njemačku nemoguća misija, „dogodilo se čudo”. Dobio je ponudu da radi kod, kako kaže, „muža rođake”, vlasnika manjeg preduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata.

- Pitam ga šta se tu radi, a on kaže: Ma ništa, kad je zima samo očistimo snijeg – ispričao je.

Od poslodavca u BiH, kod kojeg mu je plata kasnila, A.K. dobiva godinu dana neplaćenog odsustva i početkom novembra 2015. godine dolazi u Munchen u kojem počinje njegova „njemačka priča”.

Početak „njemačke priče“

Dolaskom u Munchen, upoznaje radnika koji je preko porodičnih veza došao neposredno prije njega.

- Momak od 28 godina koji puca od snage i vedrine. Gazda je s nama bio prve dvije sedmice dok me nije upoznao sa svih 25 objekata, jednom školom i četiri kancelarije na različitim mjestima u Munchenu koje smo održavali – ispričao je.

Radno vrijeme A.K. je počinjalo u 8 sati, a završavalo u 20. Ispočetka je, kako kaže, bilo zanimljivo.

- Razmišljam, pa radim u Njemačkoj, to sam i želio – kazao je.

A.K. je iz dana u dan radio po 12 sati dnevno. Za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu.

- A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje kancelarije preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata - prisjeća se A.K.

A.K. sve više čeznuo za Tuzlom

Snijeg je u januaru 2016. godine u Minhenu neprestano padao tri dana.

- Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscjeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: “Ne znate vi šta je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu " – prisjeća se A.K.

Šuti i radi

A.K. je, kako kaže, bio sretan što je imao radnog kolegu s kojim se dobro slagao.

- Savršeno smo se pomagali, dopunjavali, organizovali, izvlačili jedan drugog iz depresivnih momenata, da je bilo koji od nas dvojice bio drugačiji, ne bismo izdržali te uvjete rada niti mjesec dana. Ni ja ni moj kolega nismo imali vremena upisati školu njemačkog jezika. Posao nam nije dozvoljavao. Samim time, nismo mogli ni tražiti drugi posao - pomalo pod utjecajem gazdine rečenice “Ne znate vi šta je Njemačka" - priča danas razočarani Tuzlak.

U zimskom periodu A.K., zbog radnih obveza, nije bio u prilici posjetiti porodicu u BiH. Nakon zime i čišćenja snijega došle su druge obaveze, među kojima i košenje trave, u čemu nije imao velikog iskustva. Kada je povrijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode ljekaru.

- Mada, moram priznati, nisam znao ni gdje da ga nađem - kaže A.K. Njegov odgovor je bio: "I mene je jednom prilikom boljela ruka, ali sam i dalje radio.”

"Ništa nije u novcu ako si nesretan”

Razočarenje u posao u Njemačkoj se svakodnevno gomilalo. A.K. je, kako kaže, radeći imao dovoljno vremena za razmišljanje. Brinuo se o djeci, supruzi i roditeljima.

- Sve oči su bile uprte u mene. Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za porodicom, kućom, poslom, bez obzira što je plata kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kafom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao - kaže A.K.

Njemačko iskustvo

Kap je ponovo prelila čašu. Ovaj put kada je A.K. saznao da je vlasnik firme u kojoj je radio pravio malverzacije oko njegove poreske klase u Njemačkoj.

- Nisam više imao snage, bližio se datum do kojeg je firma u Bosni čuvala upražnjeno moje radno mjesto. Falilo mi je sve bosansko i odlučio sam se vratiti. Dao sam otkazno pismo dvije sedmice prije odlaska, moj kolega je najavio gazdi da ni on više neće raditi za njega jer sam, bez moje podrške, više nije mogao izdržati – ispričao je.

- Sada smo i ja i moj kolega izvan te ‘njemačke priče’, ja u Bosni sretan sa svojom porodicom, s gipsom na ruci od povrede, a moj kolega živi u Munchenu sa suprugom i ide na kurs njemačkog jezika ne pomišljajući da traži drugi posao prije nego što nauči jezik. Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po ko zna koji put da shvatim šta su prioriteti u životu, šta je dom, šta je porodica. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan - završava svoju njemačku priču za DW, A.K. iz Tuzle.