Svake godine našu zemlju potresaju tragedije u kojima ginu rudari. I svaki put iznova čut ćemo skoro identična objašnjenja: "Uzrok rudarske nesreće bit će naknadno utvrđen." Do prekosutra možemo slušati statističke podatke o ulaganjima u modernizaciju rudnika, jer sve pada u vodu onog trenutka kada još jedan komorat izgubi životnu bitku. 

Svoju posljednju smjenu jučer je zauvijek odradio Nedžad Sabljaković, radnik na separaciji u RMU Kakanj. Dobili smo ponovo isto obrazloženje: “Uzorci nesreće još se  utvrđuju.” 

Smrt Nedžada Sabljakovića privremeno će otvoriti pitanja o načinu rada i sigurnosti u našim rudnicima, ali kada prohujaju vjetrovi i kada se budu svodili završni računi, opet će se na kraju godine govoriti o statističkim parametrima, a ponajmanje o ljudskim životima. 

Tragedije se, nažalost, ne mogu predvidjeti, ali se eventualne rizične situacije moraju svesti na minimum. U takvom procesu niko ne može biti amnestiran od odgovornosti ako ne postupi po pravilima struke. Od portira, komorata, kopača, vozača, do direktora rudnika ili direktora koncerna. Niko!

Obasipaju nas floskulama da je rudarski život težak, da komorati jedu hljeb s devet kora, ali dok komorati kopaju crno zlato, foteljaši u upravama rudnika i "Elektroprivredi BiH" dobivaju basnoslovne svote na račun iskopanih tona uglja i proizvedenih megavata električne energije i, povrh svega toga, preko svojih partijskih nalogodavaca zapošljavaju, odnosno naplaćuju zapošljavanje u elektroenergetskom koncernu, nerijetko pretvarajući takve radnike u svoje robove. 

Dok takvi podižu luksuzna imanja, voze skupocjene automobile i uživaju u svim blagodatima ovozemaljskog života, naši rudari ginu za plaću od 1.000 KM. Dokle više?