Sve smrdi na dim i mokraću. Sve. Zemlja, zrak, zidovi. Jedni se izvlače ispod prljavih deka, drugi izlaze iz nakrivljenih šatora. Počinju prve pripreme za još jedan dan: jutarnja higijena, dovlačenje vode i spremanje doručka. Nakon toga? Uobičajene šetnje, odnosno svečano gubljenje vremena. Do noći i do još jednog ulaska u hangare...
Priprema za doručak: Lonac, vatra i začini
Detaljnija higijena
Hangari prepuni Sirijaca nalaze se pored Autobuske i Željezničke stanice u Beogradu. Mnogo njih spava na ulicama, u obližnjim parkovima i u čekaonicama, ali većina se nalazi u dva napuštena i razrušena hangara i u nekoliko okolnih kuća, također napuštenih i razrušenih...
Počinje još jedan dan: Mnogo dima i smeća
Sirijci vole pričati, ali se ne žele slikati. Pogotovo ne tokom jutarnjih rituala. A novinara, kažu oni, nikad više. Niko drugi ih i ne obilazi. Vatre se lože već u pet ili šest ujutro, a za vrijeme januarskih ledenih noći nisu ni gašene. Dim puni hangare, ali im to ne smeta.
- U početku je bilo gadno, ali sada smo se navikli. Kao i na ostalo. Novinari nas slikaju skoro svako jutro, prije nego što se umijemo. Ponekad nas to nervira, ali nikome ne pravimo probleme – priča za „Avaz“ Šalabi (28), koji se u Beogradu nalazi devet mjeseci.
U redu za vodu: Poruke na zidu
Umivanje se obavlja u hangaru, u improviziranom toaletu ili na obližnjoj poljani na kojoj se nalazi nekoliko crijeva. Ako je lijepo vrijeme, Sirijci se, kaže Šalabi, radije umivaju vani, jer je to prilika za koliko-toliko detaljniju higijenu.
- Tada se možemo ošišati, pregledati jedni drugima kosu, da nismo dobili vaške. Tada nam je lakše da podrežemo nokte i da operemo fleke na licu. Nemamo ogledala, pa se ogledamo na staklima automobila ili u telefon – kaže Šalabi.
Dan po dan
Potom kreće spremanje „stanova“, ali to rade samo pojedinci. Većina se umije, nešto pregrize ili krene u potragu za hranom, a samo malobrojni iznose smeće.
- Smeća zaista ima mnogo i to je veliki problem. Nemamo klozete, pa veliku i malu nuždu obavljamo gdje stignemo. Zato ovoliko smrdi, mada smo se i na to navikli. Vodu nosimo u plastičnim flašama i kantama koje smo odsjekli, da nam bude lakše – priča Šalabijev drug Amru (29).
Usamljeni razgovor: Potraga za novim putevima
Potom cijepaju potpalu. Drva slažu između tri-četiri cigle i potpaljuju vatru. Donose ogroman lonac, ko zna gdje i kako nabavljen. Ulijevaju vodu, dodaju so, začine i ulje.
- Kuhamo šta imamo. Makarone, rižu, krompir, povrće. Kuhamo na smjene, jer je mnogo dima, a treba dugo da se skuha, jer ne možemo naložiti veliku vatru. I tako dan po dan, noć za noć – kaže Amru.
Ni stiropor nam nije pomogao protiv januara
- Januar je bio neizdrživ. Nismo izlazili ispod pokrivača. Nismo se mogli ugrijati. Svi mi spavamo na zemlji koju je nemoguće ugrijati, bez obzira na to šta stavljali na nju. Slagali smo slojeve i slojeve stiropora, ali nije pomagalo. Umotavali smo se u svu odjeću koju smo imali i pokrivali se svime što nam je bilo pri ruci – istakao je Šalabi.
