Informacija o tome da je vrlo realno očekivati da će Međunarodni monetarni fond (MMF) čekati još do kraja marta, te će, nastave li se političke blokade, raskinuti aktuelni prošireni aranžman sa BiH težak 1,077 milijardi KM, a koju je obznanio ministar finansija RS Zoran Tegeltija, samo je logična posljedica niza uzroka.

Na prvom mjestu, kontinuirana politička kriza vlasti, koja se, iz poznatih razloga, pretvorila u otvoreni rat na relaciji između srpskih predstavnika u institucijama BiH i lidera SDA i člana Predsjedništva BiH Bakir Izetbegovića.

Međunarodni monetarni fond, koji treba biti određeni garant makroekonomske stabilnosti u BiH, a time i stranim investitorima da ulažu u našu državu, reklo bi se, našao se u neobranom grožđu. Njegovo napuštanje BiH značilo bi još jedan udarac za našu državu, koju političke svađe već izvjesno vrijeme vuku u ambis.

Ponajviše zbog toga što gubimo važnu polugu, svojevrsnog korektora u osiguravanju fiskalno stabilne i finansijski održive države. Treba, naime, imati na umu da je MMF-ov striktni program za BiH, osim što državi donosi potreban novac, usmjeren ka donošenju strukturalnih reformi pomoću kojih BiH jače napreduje ka EU.

Bez toga, teško možemo imati potrebnu disciplinu u donošenju socioekonomskih reformi, koje nam donose ne samo kandidatski status u EU nego i potrebnu sposobnost da idemo ukorak s reformama koje već duže provode naši susjedi u regionu. Ono što vlasti u ovom momentu treba najviše brinuti jeste skoro pa sigurni pad stranih investicija, koji će neminovno slijediti. 

Ali, sve to, čini se, posvađane političare, koji se natječu u što oštrijoj retorici, što žešćim potezima, mnogo ne brine. Odgovornost je riječ koja je posve izbačena iz njihovih platformi. Odgovorna politika nešto je što je više svojstveno, primjerice, Srbiji, ili Crnoj Gori nego BiH. Ipak, nadati se da će razum prevladati prije nego što bude prekasno.