Uprkos činjenici da je takmičarski kimono skinula 2009. godine, jedna od najtrofejnijih bh. karatistkinja, Arnela Odžaković-Bunar, proživljava procvat svoje karijere. S jedinom ženom u BiH koja se s Mediteranskih igara vratila sa zlatnom medaljom otvoreno smo razgovarali o razlozima zbog kojih je u zenitu uspjeha odustala od profesionalnog bavljenja sportom, a otkrila je zbog čega su joj obrazovanje i ljubav bili u drugom planu, ali i čemu se nije mogla prilagoditi na mjestu generalnog sekretara u Karate-savezu BiH.   

Jedino zlato 

- Dok sam bila mlađa živjela sam za taj osjećaj pobjede, ali kako su se nizali uspjesi i kako sam sazrijevala, u prvi plan su izlazile neke druge stvari. Okrenula sam se iza sebe, imala sam 27 godina, nisam bila ni fakultet privela kraju, ljubav je stagnirala, zaposlenje... Sve je bilo u nekom drugom planu. Tako sam naprasno prestala da se bavim sportom. Nedugo prije toga imala sam veću povredu poslije koje sam se vratila uinat mnogima, ali sam i tada znala da ću se nakon toga oprostiti. Osvojila sam zlato na Svjetskim igrama 2009. na Tajvanu, to je bilo u julu, a u oktobru sam otvorila Karate-klub Sarajevo ZOI 84 – govori Odžaković-Bunar. 

Bilo je to vrijeme kada je klub bio jedini izvor njenih prihoda, jer uprkos uspjesima, samo ime nije joj mnogo donosilo. S 27 godina odlučila je okrenuti novi list. 

- Moram priznati da sam prestala kada sam bila najbolja, najjača i prepoznatljiva u svijetu. Najveći razlog za moj prestanak bio je finansijski faktor. Država nije podržala, slobodno mogu reći, moje planetarne uspjehe, četiri puta zaredom bila sam najboja sportistkinja BiH, u Kantonu Sarajevo pet puta, dvostruka sam viceprvakinja Evrope, prvakinja Mediteranskih igara i jedina ženska zlatna medalja s ovog takmičenja do danas. Nisam imala nijedan vid stipendije, osim kluba koji me je podržavao - pojašnjava Arnela.

Arnela na pobjedničkom postolju 2009. godine na Tajvanu

U početku, Karate-klub Sarajevo ZOI 84 nije brojao ni deset članova, dok se danas može pohvaliti sa njih 160 pa Arnela ističe da svakog dana barem na dva sata ima dvadesetero svoje djece. Sve ih doživljava kao svoje, uživa u njihovom napretku i transformacijama koje uočava iz treninga u trening. 

S tremom sam odlazila na te prve treninge, poslije se ta priča proširila i kroz moj klub prošlo je više od hiljadu članova. Ne postižem ništa sama, tu je i trenerica Elvedina Somun, kao i još nekoliko asistenata koji su uz mene stasali, moj suprug Sanin involviran je kao trener i kao kondicioni trener. Mi smo kao porodica s jasnom misijom i vizijom. Povjerenje roditelja nam je najvažnije, jer nam daju da radimo i oblikujemo njihovu djecu – govori Odžaković-Bunar.  

Među karatistima je dobro poznata rečenica da vježbanje karatea ne leži u pobjedi i porazu nego u vježbanju karaktera. S jakim karakterom i disciplinom stižu i rezultati. Upravo ovom pravilu odnedavno se uči i Arnelina šestogodišnja kćerka Lamija. 

 Žuti pojas

Imamo više od 300 klupskih medalja, Edina Maslo, Konjičanka koja je upisala fakultet u Sarajevu, izabrala je naš klub i u dvije godine ostvarila je jedan historijski rezultat za klub, a to je osvajanje drugog mjesta na Evropskom prvenstvu za seniore do 21. godine. Imamo tri balkanske medalje. 

- U mojoj porodici nikada se niko nije ozbiljno bavio sportom, čak ni brat Arnel, koji je na karate išao samo da ja ne bih išla sama. U karateu sam prošla najljepše i najgore trenutke, ali svom djetetu ne bih nametala ništa u životu. Kćerku Lamiju sam povela sa sobom da se druži s djecom, da priča, da se oslobodi, kao što gledam drugu djecu kako se transformiraju sa porastom samopouzdanja. S njima i ja uživam, osjećam da doživljavam procvat karijere. Svaki novi trening za mene je kao nova medalja. U samo nekoliko mjeseci i Lamija je postala drugo dijete – pojašnjava. 

Lamija je, kaže, za razliku od svoje mame, prava nježnica, ali ističe i da je za kratko vrijeme zabilježila sjajan napredak. 

- Možda subjektivno zvuči, ali ona je strašna. Da li je to njen vid dokazivanja drugoj djeci i meni, jer sam njena mama, ne znam. Nedavno je položila za žuti pojas, a ja, da vam kažem, nisam sebe u njen uspjeh uložila ni najmanje. S njom je čak više radila trenerica Nina – zaključuje ponosna majka. 

Lamija je položila žuti pojas

- Kratko sam radila u Karate-savezu BiH, počela sam 2013. godine kao generalni sekretar, ali s obzirom na to da do danas u Savezu postoje razna previranja, kao sportista, nisam mogla izdržati, jer nisam mogla vjerovati da postoje “neke strane”. Bio je to za mene pritisak, jer sam se oduvijek s poštovanjem odnosila prema svima i nisam se nikada nikome priklonila. Bilo je mnogo i putovanja, nije bio posao za mene, željela sam više biti sa porodicom i djecom u klubu – govori Odžaković-Bunar.

 Asija s nadimkom Elif

Kao i većina starijih sestara, Lamija je odabrala ime za mlađu sestru.

- Kao i u većini porodica, mnogo se radi i dosta se odsustvuje od kuće, a naravno, najljepše je kada smo svi skupa. Lamija je četiri godine starija od sestre i, čim sam joj rekla da ću roditi bebu, bila je presretna, a onda je jednog jutra ustala i rekla: “Sanjala sam, seka će se zvati Elif.” U međuvremenu se desilo emitiranje serije i pokušavala sam Lamiju nagovoriti za neko drugo ime. Rekla mi je: “Dobro neka bude Asija, a neka joj nadimak bude Elif” – govori nam kroz osmijeh Odžaković-Bunar. 

EGIDA
U karateu sam prošla najljepše i najgore trenutke, ali svome djetetu ne bih nametala ništa u životu