Najjača koheziona sila među južnoslovesnkim narodima, dok je postojala Jugoslavija, bila je sila koja je postojala unutra srpskog naroda, kazao je pisac Muharem Bazdulj.

"Nije bio problem da srpska književnost inkorporira i Mešu, i Andrića, i Desnicu, zato što nije postojala ideja da se pripadnost srpskoj kniževnosti bazira na mjestu rođenja ili na etničkom porijeklu, već se bazirala na na jeziku i jednoj vrsti identiteta autora. A veoma često, manje, nesigurnije i nezrelije kulture otežavaju piscu da se izbori za pripadnost njima“, kaže Bazdulj u intervjuu za Novosti.

Bazdulj je odgovorio i na pitanje na kom jeziku piše, rekavši da piše na srpskom jeziku, naravno, iako se u školi u njegovo vrijeme zvao srpskohrvatskim.

"Mislim da je to isti jezik i nemam problem sa tim da ga zovem onako kako ga zove većina njegovih govornika. Važno mi je samo da imam sigurnost i sposobnost da vladam i ijekavskom i ekavskom varijantom srpskog jezika. U posljednje vrijeme, ako hoćete, i pišem mahom na toj 'istočnoj' varijanti srpskog jezika, ekavici," kaže Bazdulj.

Govoreći o svojim jasno izraženim stavovima o politici i društvu, i odgovarajući na pitanje zašto se to ne vidi u njegovoj literaturi, Bazdulj kaže: "Atmosfera u društvu je do te mere nezdrava i naelektrisana da ima ljudi koji svoje umjetničke, filmske ili literalne preference unaprijed prilagođavaju."

"Književnost nije disciplina u kojoj bi trebalo da isteruješ svoju političku i ideološku poziciju. Dobri pisci su oni koje ti u tom smislu ne vidiš – naročito prozni, jer proza podrazumeva višestruku vizuru, a ideološki i politički stav izbegava višestruku vizuru. Ako pokušaš da pišeš roman ili priču koja se slaže sa tvojim političkim stavom, po definiciji pišeš pamflet, a pamflet nije umjetnička forma“, zaključio je Bazdulj.