BIH

Nema nama, Bošnjacima, slobode dok bosanski bajrak od Vinca ne krene

Historijske poruke Jezeraka Ahmed-bega Aganovića, muhadžira u Jajcu

Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

18.2.2017

Na utoku prekrasne Plive u jezero koje ona pravi prije Jajca nalazi se stari grad Jezero (Gol Hisar). U tom gradiću živjelo je kojih 500 ili nešto više stanovnika, a najbrojnije familije su bile Aganovići i Filipovići. U Jezeru je živio i bio veoma cijenjen zbog svoje fine naravi i dobrog imovinskog stanja Ahmed-beg Aganović, koji je bio oženjen mojom amidžičnom Zuhrom, najstarijom kćerkom mog amidže Muhamed-bega.

Evakuacija bolnice

Ahmed-bega i Zuhru, za koje sam znao da žive u Jezeru i imaju dvoje djece (Halid i Halida), nisam lično poznavao sve do jeseni 1944. godine, kada su se oni nalazili u Jajcu kao muhadžiri budući da su četnički ustanici Jezero potpuno spalili i veliki dio njegovih stanovnika pobili ili protjerali. Do kontakta između mene i Ahmed-bega i njegove hanume došlo je na neobičan način. Ja sam ležao u bolnici broj 6 Petoga korpusa NOV-a, oporavljajući se nakon što sam preživio pjegavi tifus. Početkom novembra njemačke snage su prodrle od ustaškog uporišta Busovača i ponovo zauzele Travnik pa je prijetila opasnost da Nijemci od Travnika nastave ofanzivu prema Jajcu, s jedne strane, i da iz Banje Luke tokom Vrbasa kroz prostor koji je bio pod kontrolom njemačkih saveznika četnika napadnu Jajce, zbog čega je vodstvo NOV-a preduzelo mjere evakuacije bolnica odnosno premještanje bolnica na sigurnije prostore.

vinac-sedmica

Vinac kod Jajca: Šta je značilo spominjanje bosanskog bajraka koji treba da krene iz Vinca

Da bi se olakšala evakuacija, jedan dio nas koji smo se oporavljali bio je raspoređen po privatnim kućama i tako sam ja dospio u kuću Ahmet-bega Aganovića, moga zeta, ne znajući o kome se radi. Tek kad su me donijeli u jednu kuću koja se nalazila blizu vodopada s vrlo lijepim pogledom i na Plivu i na Vrbas, ispostavilo se da se radi o kući u kojoj žive moj zet Ahmed-beg Aganović i njegova supruga Zuhra Aganović, rođena Filipović. 

Nakon što se isplakala zbog položaja u kojem se nalazim i istovremeno obradovala što me je konačno upoznala, Zuhra je napravila plan kako da pomogne moje brzo oporavljanje. Pronašla je tadašnjeg potpredsjednika ZAVNOBiH-a, dr. Asima Alihodžića, banjalučkog advokata i velikog prijatelja mog brata Safeta i moje cijele porodice. Rekla mu je da se nalazim kod nje na oporavku i zatražila pomoć. Asim je bio izdašan, dao joj izvjesnu sumu novca da bi mogla kupiti voća i, što je bilo posebno značajno, dao joj cijeli jedan padobran, od čije svile je Zuhra trebala da kroji raznu vrstu odjeće za žene i razmjenjuje te proizvode za meso, med, sir, maslo i slične stvari za koje je smatrala da će ubrzati moj oporavak. Ja sam ležao u sobi na krevetu, a pored mene je po cijeli dan sjedio Ahmed-beg, koji je tada imao više od 80 godina i pokušavao da me zabavi i, kako sam ja vrlo brzo vidio, vrati na pravi put. 

Naime, Ahmed-beg je vrlo brzo, razgovarajući sa mnom, zaključio da sam ja nastrojen partizanski i komunistički i smatrao je da je to velika opasnost po mene i počeo je da mi drži vazove i dersove kako bi mi spasio dušu i vratio na pravi put. Pitao me je: ”Reci ti meni, Muhamede, a eto ti si školarac i učiš neke nauke, kako to da su se sva djeca iz naših najboljih familija uzdigla i po šumama sa seljacima vode nekakve ratove, a narod nam stalno strada?” Moje nastojanje da mu dokažem kako se mi borimo za slobodu i kako je to daleko najvažnije jer da Nijemci, ustaše, četnici i ostali okupatorski saradnici vrše zločine i treba se protiv toga boriti nije moglo njega uvjeriti da je to ispravan put jer je on zaključivao da ustaše jesu zločinci i da su ubijali nevine ljude zato što su Srbi, ali da ne razumije zašto ti s kojima se naši ljudi bore protiv Nijemaca i ustaša ubijaju nas, muslimane, koji nismo njih napali i ubijali, eto rekao bi Ahmed-beg: Iz Jezera nikad niko nije znao da postoje ustaše, a kamoli da je bio među njima, a Jezero je do temelja spaljeno i toliki je svijet ubijen.” 

Na moj argument da borba za slobodu traži žrtve, ali da je za nas to jedini put jer smo obavezni i po vjeri i po ljudskom zakonu da se borimo protiv zločina i za slobodu svih ljudi, Ahmed-beg bi sa čuđenjem odgovarao: “Ama, o kakvoj ti to borbi za slobodu govoriš, gdje si ti to vidio da se seljaci bore za slobodu, ne znaju oni šta je to sloboda, njih interesira samo zemlja, da se domognu komada zemlje, bilo čijeg, spremna su međusobno čak i braća da se pokolju zbog zemlje, a kamoli da nastoje oteti zemlju onima koji imaju. Eto, mi živimo sa njima toliko godina, a oni još otimaju našu zemlju. Seljakova sloboda je zemlja, govorio bi Ahmed-beg, i vi ćete vidjeti kad počne otimačina, ako vi pobijedite, oni će uzeti i ono malo zemlje što nam je ostalo i nikakve slobode mi nećemo s njima sebi osvojiti. Nema nama, Bošnjacima, slobode dok bosanski bajrak od Vinca ne krene.”

To je bila česta poenta njegovih uvjeravanja i argumenata koje je suprotstavljao mojim stavovima o tome kako je borba za slobodu najvažnija i kako se ona mora voditi sa svima koji žele da je vode, a da će borba odgojiti ljude i da će oni promijeniti svoja mišljenja i postupke i voditi politiku koju naša vojska vodi, a to je politika bratstva i jedinstva. Ja nikada nisam svoje rasprave s Ahmed-begom dovršio. On je bio izvanredno inteligentan, bio je na svoj način pametan i iskusan i bio je nesumnjivo veoma dobar čovjek i nije nikome nikakvo zlo ni mogao pomisliti, a kamoli učiniti. 

Mene su uskoro poslali u Livno da radim u Okružnom komitetu omladine i tako su prestale moje svakodnevne diskusije s Ahmed-begom, a onda je došao kraj rata, moje školovanje i desilo se da je Ahmed-beg umro, a da ja nisam ni znao jer sam se nalazio na studijama i nisam mu otišao ni na dženazu. Kad sam konačno otišao Zuhri na žalost, između ostalog, pitao sam je o tome kako se Ahmed-beg osjećao nakon završetka rata i kako sada gleda i na svoga sina Halida, koji je bio partizan, i na sve druge naše brojne rođake koji su bili partizani. “Ah, Ahmed-beg kao Ahmed-beg, on je ostao uvjeren u ono što je tebi govorio.”

jajce-tunjo

Jajce: Ahmed-beg je živio u kući koja se nalazila blizu vodopada s vrlo lijepim pogledom i na Plivu i na Vrbas

Austrijske trupe

Mene je najviše kopkalo da saznam šta mu je značilo ono spominjanje bosanskog bajraka koji treba da krene iz Vinca i donese slobodu nama, Bosancima. Pitajući je o tome, Zuhra mi je rekla kako je Ahmed-beg često žalio što je bio suviše mlad kad je bosanska narodna vojska vodila bitku protiv austrijskih trupa na ponoru kod Podrašnice, zbog čega nije mogao i sam da učestvuje i, kako je govorio, da ne može prežaliti što nije otišao s Jusuf-begom Filipovićem, koji je predvodio tu vojsku, da i on da doprinos očuvanju Bosne, ali je, kako mi je Zuhra rekla, otišao da isprati bosansku vojsku koja se okupljala u Vincu, nedaleko od Jajce, odakle se povlačila prema Travniku, Sarajevu, kasnije prema Sandžaku, odnosno teritoriju koji je ostao pod osmansku vladavinu. Ipak, i danas me kopka misao šta li je zapravo i o kakvom je barjaku Ahmed-beg govorio te šta mu je to značilo bosanski bajrak, jer bi, po logici stvari, izlazilo da to nije bio osmanski bajrak, nego bajrak pod kojim se borila vojska bosanskih patriota odnosno, kako je to Austrija kvalificirala, ustanika koji su se borili protiv odluka ne samo Berlinskog kongresa nego i tadašnjeg formalnog vladara Bosne, sultana koji je prihvatio da preda Bosnu Austriji.