Miralem Pjanić napunit će 2. aprila 27 godina, a već je svojevrsni doktor nauka i primjer kako se čovjek može izgraditi kroz sport. 

Miralem govori pet svjetskih jezika, a u fudbalskoj karijeri ništa nije preskakao. Nije iz osnovne škole došao na fakultet, što mnogi priželjkuju u bjesomučnoj utrci za novcem i slavom. Mec, Lion pa Roma i, onda, Juventus. Fudbalski uspon iz udžbenika.

Teško da se može napraviti još nešto kada si doktor nauka, možeš jedino čekati dok ne postaneš emeritus, ali čekat ćemo. Što se kaže u pjesmi: “Rio i Pariz čekaju me, tamo će kucati srce moje.” 

Da bi postao doktor nauka, moraš biti zreo čovjek, a zrelost nekako dolazi uporedo kada postaneš roditelj, bez da je to uzročno-posljedično. Miralem je, dakle, sa 27 godina jedan od najboljih veznih igrača svijeta, otac, zreo čovjek, pametan, inteligentan, odgojen i, na sve to, igrač Juventusa. 

Iako je za sobom u Rimu ostavio nadimak Mali Princ, ni u Torinu ga drugačije ne zovu. Za onih dvadesetak metara hoda od službenog Jeepa do mjesta gdje će se s reporterom “Dnevnog avaza” stacionirati na popodnevno piće, presrelo ga je tridesetak osoba raznih uzrasta za zajedničko slikanje. Jedan momak je brzinom Džona Vejna “potegao obarač”. Nije mu trebala ni sekunda da iz ruksaka izvadi dres kako bi mu se Miralem potpisao. Najstariji među njima, čikica sijede kose, gestikulira je novinaru “Dnevnog avaza” visoko uzdignutim palcem, promrmljavši: “Principino.”

 Ulično presretanje 

- A, evo, vidiš, počeli su da me presreću. Nije kao u Rimu, ali dešava se. Nisam dugo tu, ali znaju me odranije i nemam problem s tim. Ovdje su navijači manje euforični nego Romini. Tako, dole je maltene jug i vrelija je krv. U Torinu je više navijača Torina, ali ne peglaju me. Može se komotno hodati gradom i nikada nisam doživio neku neugodnost – govori Miralem.

Kada smo dogovarali susret dva dana nakon što nam je u trening-centru Juventusa dao zvanični, ozbiljan intervju, odrednica mu je bio restoran “Gramsci”. Nije ga teško naći s obzirom na to da se nalazi na pola puta od centralne željezničke stanice “Porta Nouova” do “Piazza Castello”, ponajvećeg trga. Prođe se kroz špalir svjetlucavih trgovina visoke mode. Da li je našem nogometnom reprezentativcu ovo omiljeno mjesto, koliko je, zapravo, uspio upoznati grad i koliko ima slobodnog vremena, pitanja su koja zahtijevaju odgovore. 

- Nema mnogo  slobodnog vremena, ali na kraju, bit će mi najveća satisfakcija ako uzmemo “skudeto”. Po svaku cijenu to želim. Onda će biti načina da se proslavi. A što se tiče grada, smješen sam pet minuta od centra, u blizini su ovdje i Pipita, Dibala, Kedira, trener živi tu odmah do najvećeg trga... Osim ovog restorana, postoje još dva-tri u koja volim doći. Torino je grad koji možeš stvarno da živiš, za razliku od Rima, koji je prenapučen. Veći je grad i mnogo je više turista. Ovdje se još privikavam na klimu, jer je na jugu skoro čitavu godinu ljeto, a ovdje je oblačno. Kiša, magla... a i snijeg zna zapadati – govori Miralem.

 Sin mi je sve 

Otkako je dobio Edina, kaže da je totalno promijenio životne prioritete.

- On mi je sve na svijetu, najbitnija osoba, razlog zbog kojeg živim i zbog kojeg igram fudbal. Nevjerovatan je osjećaj biti s njim kada se završi utakmica. On sad sve zna i fudbal mu je ušao pod kožu. Stalno je s loptom. On me gura naprijed, da budem i bolja osoba i bolji fudbaler, a ja se trudim da on bude ponosan na mene – kaže Mire te otkriva:

- Zna sve igrače Juventusa, od prvog do posljednjeg, na iPadu gleda golove. Prije je bilo: “Roma, Roma”, a sada je: “Juve, Juve.” Dovedem ga poslije utakmica u svlačionicu, on sve zna i imena i prezimena, zove Pipitu, Dibalu. Zna kako koji igrač slavi gol... Sluša me i vjerujem da će krenuti mojim stopama, samo treba ići polako.

Sa sinčićemEdinom:Fudbal mu je ušao pod kožu

Osvrnuo se “Il Principino” i na dežurne kritičare. Kako odigra koju utakmicu, ili je neviđena legenda ili je lakrdija od igrača. Komentiraju i ocjenjuju čak i oni koji su za Juventus odigrali tri utakmice.

- Slabo ili nikako ne čitam novine. Nemam nikakav problem s kritikama kada su one utemeljene, ali činjenica je da se s tim ovdje moraš češće suočavati te da moraš biti mentalno jak da ne bi pao u depresiju. Juventus je naprosto mašinerija, fabrika, nemoguće je opisati koliko je to veliki klub. Kada dođeš ovdje, ti si upravi i ljudima najbitniji na svijetu. Sve ćeš dobiti, nose te kao malo vode na dlanu, ali ti i pokažu sobu s trofejima i kažu: “Vidiš ovo, ovo smo sve osvojili i nismo te doveli da s tobom prestanemo osvajati nego smatramo da si ti taj s kojim možemo da nastavimo osvajati.” I tu je kraj. 

Tvoje je da čitavog sebe daš kako bi ostvario taj cilj. Čak i kada odigramo neriješeno, u klubu atmosfera postane naelektrisana, osjeti se nervoza, a predsjedniku nije milo. Odigraš četiri dobro, a jednu loše i sve se zaboravi. Zbog svega toga, kritike su učestalije, a posebno su na udaru oni igrači koji donose razliku. Znaš, kada je fokus na nekome, naravno da će biti češće kritiziran. Ipak, ne treba meni niko pričati šta sam trebao, a šta nisam. Ja sam sebi najveći kritičar i tačno znam kada odigram dobro, kada loše i šta sam uradio kako treba, a šta nisam. A na neke gluposti što pričaju samo se nasmijem. No, kada novinari bezveze polemišu ili kopaju po privatnom životu, to zaista ne volim – otkrio nam je na kraju Pjanić. 

 Barcelona ili Real?

Kako je fudbalski svijet sve više polariziran između dva španska giganta, tako je neizbježno pitanje bilo koga Miralem preferira.

- Po stilu igre više Barcelonu, taj mi se način dopada i to je trenutno tako. No, Real je tim koji sam preferirao od djetinjstva i nekako mi je taj bijeli dres bliži srcu. Naravno, jedan od razloga što sam ga zavolio je i zbog svog idola Zinedina Zidana. Ipak, da sutra moram birati gdje bih otišao, ipak bi to bila Barcelona...

Pjanić se slikao sa tifozima

Kada priča o fudbalu, imate osjećaj da razgovarate s nekim ko ima 50 godina iskustva. Tako lakonski donosi zaključke i sve mu izgleda prejednostavno, baš kao i kada je na terenu.

- Trenutno, veoma mi se sviđa i kako igra Napoli. Stvarno prelijepo za oko. Imaju nekoliko igrača koji mogu igrati svugdje. Šta je potrebno da bi se igralo lijepo? Mislim da je presudan trenerov stil, mnogo više nego to da li su igrači osposobljeni da tako igraju. Ja se u igri vodim time da je lopta uvijek brža od igrača. Ti nju kad pošalješ kako treba, niko je ne može stići. Zato i preferiram taj stil. Nastojim imati rješenje prije nego što lopta dođe do mene. Mi, u Juventusu, igramo čvrsto, prilično grupisano i defanzivno, ali to je zato što takva igra donosi rezultate. I Atletiko igra slično. Čvrstom igrom došli su do rezultata i to je ono što uvjetuje kako ćeš igrati. Gvardiola igra totalno drugačije i ono što je tada Barcelona radila je nešto što ne može više nikad niko. To je izuzetak.

 Brzo i kratko 

Igrači po ukusu

- Beloti iz Torina. Napravio je bum i dobar je napadač. A, od ostalih, Marek Hamšik već dugo igra na visokom nivou i njega izuzetno cijenim. Naravno, tu je i Rađa Naingolan.

 Analize protivnika

- Pa sigurno dva puta prije utakmice, bez obzira na to o kojem se radilo, Palermo ili Porto, nije važno. Trener ima ljude koji rade videoanalizu i objasni nam se kako se protivnik postavlja, gdje je tanak, odakle najviše prijeti, kako ide na korneru i te stvari...

 Juve u Ligi prvaka

- Tu se nikad ništa ne zna. Kako ćeš završiti, zavisi ti od trenutne forme, ali mislim da ove sezone, za razliku od prethodnih, nema neko da drastično odskače tako da i mi vidimo svoju šansu da odemo daleko. Mislim da imamo tim koji može napraviti mnogo.

Alveš privatno?

- Odličan je momak i veliki, zaista veliki radnik, možda najveći u timu. On je vrlo interesantan, ali to je njegov način da se fokusira, psihički odmori i pripremi za utakmice. 

 Meša je do sada najbolji selektor

Kakve emocije kod Miralema budi nastup na Mundijalu u Brazilu? Jesmo li tamo mogli više?

- Uvjeren sam da jesmo, jer Nigerija ni po čemu nije bolja od nas niti ima više igrača na svjetskom nivou. Mislim da je u toj utakmici presudilo naše neiskustvo, jer ne znam kako da objasnim taj poraz. Desilo se nešto totalno nekontrolirano. Možda u tom trenutku nismo bili svjesni važnosti utakmice, jer smo protiv Argentine odigrali vrlo solidno i niko nam ništa nije mogao zamjeriti. Možda smo se bili zadovoljili samim plasmanom u Brazil pa smo i to imali u podsvijesti. Da smo prošli u osminu finala, čekala bi nas Francuska, koja bi bila favorit, ali doći među 16 najboljih ipak bi bio ogroman uspjeh.

A o selektoru Mehmedu Baždareviću ima veoma visoko mišljenje.

- Po meni, on je do sada najbolji kojeg smo imali. Ne zato što je trenutno tu nego je najpedantniji. Pazi na detalje i najviše je posvećen igračima i taktici. On želi da imamo čvrstu i organiziranu reprezentaciju, dosta informacija imamo o protivniku, a to su stvari koje prije nismo imali. 

U Brazil smo se plasirali, jer smo imali relativno laganu grupu, većina igrača igrala je u svojim klubovima i bila u dobroj formi. To će nam biti potrebno i ako želimo u Rusiju, jer mi smo takva selekcija da, kada dvojica bitnih ne igraju u svojim klubovima, odmah imamo problem.

 Jedan moj dan

- Vremena uopće nemam mnogo. Igramo, praktično, svaki treći dan i tačno se zna ustaljeni režim. Dođem u kamp u pola deset ujutro, a dok se završi trening, to je već 12, pola jedan. U kampu ručamo i onda sam slobodan. Od kuće do trening centra treba mi 20 minuta autom, a do stadiona desetak. Kući sam oko pola tri, tri. Onda sve svoje vrijeme želim iskoristiti da budem sa sinom. Spavamo zajedno, igramo se i onda se odmaram da bih bio svjež za sljedeći trening. Ponekad dođem do grada da večeram ili popijem kafu ili mi dođu prijatelji i porodica... – govori Pjanić.