Osamdesetogodišnji Murat Smajić iz planinskog sela Tokoljaci kod Srebrenice, prije rata najnaprednijeg u općini te sela koje je do početka agresije na BiH dalo najviše intelektualaca, prvi je i najstariji povratnik tog kraja.

Poodmakle godine

Živi sam u obnovljenoj kući u selu s još dva povratnika. Iako u poodmaklim godinama, bavi se poljoprivredom i  stočarstvom. Ore njive, kosi travu, kupi sijeno za stoku, ubire ljekobilje i prodaje, siječe sebi drva i priprema zalihe hrane za zimu.

- Nisam ti ja, sinko, nikada bio u radnom odnosu, tako da nemam penziju. Gajio sam dvije krave, konja, trideset ovaca, sijao kukuruz, krompir i uzgajao povrće za svoje i potrebe tržišta. Svega sam imao, a, hvala Bogu, imam i danas. Imam nekoliko kokoši, koza i jarića. S godinama izdaje i snaga, pa danas držim manje stoke - ističe Smajić.

Smajić: Živi dobro od svog rada 

Kaže da u Tokoljacima ima desetak obnovljenih kuća i isto toliko montažnih, ali šta vrijedi kada u selu žive jedna porodica i dvojica samaca. Zna da je prije rata selo imalo 110 domaćinstava i 560 stanovnika, a svaka kuća imala je jednog ili dva zaposlena. Ostali sposobni bavili su se poljoprivredom, stočarstvom i građevinom.

Dva samca

- Žalosno je što je, pored toliko kuća, selo skoro pa prazno. U vrh sela živi Dahmo  Đananovići sa suprugom Mehidom. Ja sam usred sela, a u dnu sam živi Ševket Čivić, bavi se pčelarstvom, poljoprivredom i stočarstvom. Bili su tu Zaim Mustafić i Idriz Smajlović. Dobro zakućili, imali dosta stoke, obrađivali svoja imanja. Ali, sve to napustiše i odoše u Federaciju zbog školovanja djece - s tugom kazuje Smajić.

Petkom po namirnice 

Kada im nestane namirnica i lijekova, povratnici u Tokoljake Murat Smajić, Dahmo Đananović i Ševket Čivić idu u Srebrenicu. Najčešće idu petkom, Dahminim ili Ševketovim autom. Onu i na džumu, a prije toga obave što treba, podmire se, plate struju, popiju kafu s prijateljima, posjete familiju u gradu...