U antičkom Rimu ljudi su se zabavljali na razne načine, golotinjom, žrtvovanjem, krvlju, gozbom sve dok im to crkva nije zabranila.
Stanovnici Rima imali su običaj da se zezaju tako što bi dvojica od njih, "vučja braća", trčali po okolici Palatina i ciljali djevojke i mlade žene kako bi ih umjereno jako ošinuli remenjem od kozje kože. To narodno slavlje zvalo se Luperkalija i slavilo se najmanje 500 godina, vjerovatno i duže, i to od 13. do 15. februara. Prema mnogim historičarima riječ je o paganskoj svetkovini iz koje se kasnije razvilo Valentinovo, Dan Sv. Valentina.
Luperkalija, inače, jedva da je u tragovima podsjećala na Valentinovo. Počinjala bi obredom u Luperkalu, u špilji u podnožju brežuljka Palatin u kojoj je prema rimskoj predaji vučica othranila Romula i Rema, braću koju je potom pronašao pastir Faustul. Braća su vremenom osnovala Rim, vječni grad na sedam brežuljaka, pa je i Luperkalija bila i značajnija Rimljanima. Svetkovina bi počela tako što bi dvojica "vučje braće" u mitskoj špilji prinijela žrtvu od dvije koze i jednog psa. Prema nekim tumačenjima žrtvu bi prinosio visoki Jupiterov svećenik. "Braći" bi potom nanijeli krv žrtvovanih životinja na čela, obukli im kože žrtvovanih životinja, te bi oni potom krenuli u šibanje okupljenih.
Među njima su prednjačile mlade žene, zbog vjerovanja da se svetkovinom osigurava plodnost, sprečava sterilitet, te da će im, ako dobiju ritualni udarac komadom kože, jednom kad budu rađale, trudovi biti lakši. U običaje tih dana ubrajalo se još i pečenje nekih keksa i slične sitnice, koje su u svakom slučaju Rimljanima bile zabavne. Zabavno je prestalo biti na samom kraju 5. stoljeća, kada je papa Gelazije I (494-496.) svetkovini odlučio stati u kraj dijelom zato što je bila riječ o nekršćanskom prazniku, a dijelom zato što su dvojica "vučje braće", osim što su na sebi imali kože žrtvovanih životinja, inače bili goli. I takvi sljedeća dva ili tri dana natjeravali mlade Rimljanke.
Papa je zato oko Luperkalije gadno zaratio sa rimskim senatorima, koji su se zalagali za očuvanje praznika, da bi konačno u svojoj papinskoj mudrosti i sa ovlastima koje mu pripadaju, cijelu stvar zabranio jednom za sva vremena. Tako se dolazi do Sv. Valentina iz Rima, kršćanskog mučenika kojem su, neki kažu 269. drugi 273., na 14. februar napravili niz vrlo gadnih stvari da bi ga na kraju ubili.
Postoje čak neke naznake da je možda bilo i više od jednog Valentina mučenika. Bilo kako bilo, 496. papa Gelazije uveo je Dan Svetog Valentina, mnogi smatraju zato što navike teško umiru, pa neka ljudi, eto, već nešto imaju za obilježiti kad im se već hoće. Drugi istražitelji tog vremena i historijskih činjenica smatraju da je papa Gelazije I u zamjenu za Luperkaliju uveo Svijećnicu. Argument onim prvim je legenda prema kojoj je kršćanski svećenik Valentin iz Rima imao običaj tajno vjenčavati zaljubljene parove nakon što je car Klaudije II u nekom trenutku, iz nekih razloga zabranio vjenčanja.
Također, ni Rimljani najvjerojatnije nisu sami došli na ideju o prazniku plodnosti, nego su, otrovni bi jezici rekli po običaju pokupili jedan starogrčki ritual, Likaju, svetkovinu iz pećina grčke Arkadije povezanu sa svačim, među ostalim i sa plodnosti i Faunom.
