Jedne davne večeri u maju 1973. godine je Peter Hall, tada direktor britanskog narodnog pozorišta, otišao pogledati Posljednji tango u Parizu.
Kasnije je u svom dnevniku zabilježio da ga je dojmio taj tužni film i to analizom opasnosti nepromišljenog promiskuiteta. Filmskog i pozorišnog redatelja, Halla je zapanjilo kako je italijanski režiser Bernardo Bertolucci snimao scene seksa.
"Elegantne i prekrasno snimljene, postižu stilizaciju seksa zato što potiču emocije kod publike umjesto seksualnosti", prenosi britanski Independent Hallove bilješke.
Posljednji tango izazvao je brojne kontroverze tokom prikazivanja, ali čak i četrdeset godina kasnije, jedan je od rijetkih filmova o seksu kojeg publika može ozbiljno shvatiti.
Bertolucci se nije fokusirao na zloglasnu scenu s maslacem. Gledaocima je prikazao sredovječnog muškarca na rubu očaja i njegovu destruktivnu vezu s mladom Parižankom. 50 nijansi mračnije, novi film prema romanu EL James, nikako neće zaslužiti istu pažnju.
Kao i prošla adaptacija Jamesinog romana, film je gotovo ekstremno banalan. Slavi konzumerizam i gotovo jednako dugo prikazuje likove dok oblače dizajnersku odjeću, ali i dok je skidaju. Filmofili će vidjeti golotinju, ali nikad neće promišljati o motivima likova.
Christian Grey trebao bi biti čovjek emotivno oštećen odrastanjem uz majku narkomanku. Međutim, u filmu ne vidi se ta njegova emotivna strana. 50 nijansi je prema Posljednjem tangu ono što je Chippendales prema pozorištu Boljšoj. Naravno, ponekad se može dogoditi da režiser i glumci rade u uvjerenju da snimaju umjetnički film, ali producenti imaju potpuno drukčije shvatanje svega.
Bio je to slučaj s Caliguolom Tinta Brassa. Glumci su bili uvjereni da snimaju historijski film o rimskom carstvu. Zbog toga su i mogli nagovoriti buduće oscarovce Petera O'Toola i Helen Mirren da se skinu pred kamerama. Novca je tokom snimanja ponestalo i upleo se Bob Guccione, šef Penthousea.
Film je postao znatno više orijentisan gotovo karnalnoj seksualnosti pod njegovim uticajem i danas se smatra najskupljim pornografskim filmom svih vremena.
I s ove strane Atlantika snimali su se erotski filmovi. Legendarni Lars Von Trier snimao je Nimfomanijaka, ali i brojni drugi režiseri su pokušavali snimiti film o seksu koji nije prelazio u pornografiju. Rijetko su pronalazili uspjeha, a ponekad je moguće da su čak i ljudi iza kamere bili odgovorni za propast filmova o seksu.
Lako je svaliti krivnju na starce iza kamere, a Jean-Claude Brisseau je čak i optužen za seksualno zlostavljanje glumica tokom audicije za film. Seks najbolje funkcionira ako radnja filma nije fokusirana na seks. Kontekst, kao i uvijek, iznimno je bitan.
Uzmimo za primjer film "U carstvu čula" japanskog režisera Nagise Oshime. Film je jednako slavan po scenama seksa i grotesknom finalu kada žena ubije svog ljubavnika i odreže mu penis kao i po radnji filma. Smješten u Japan tridesetih godina prošlog vijeka, u doba jačanja militarizma i društvenih pritisaka, seks može biti i pokazivanje individualnosti i iskaz političkog otpora. Film Intimnost Patricea Chereaua nije prikazivao samo nevjeru već i tugu, krivnju i osjećaj izdaje kakav Anastasia Steele i Christian Grey nikad neće osjećati.
