Razgovarala: Enisa SKENDEROVIĆ / Foto: Arhiva

Teško je pronaći osobu koja se ne sjeća Eurosonga 1990. godine, kada je tada velika jugoslavenska zvijezda Tatjana Matejaš Kameron Tajči (Cameron, 47) sa pjesmom “Hajde da ludujemo” predstavljala Jugoslaviju. U Zagrebu je te godine pobijedio italijanski pjevač Toto Kotunjo (Cutugno) sa pjesmom “Insieme: 1992”, a Tajči je, osvojivši sedmo mjesto, ušla u legendu.

Jugoslaviju 1990. predstavljala na Eurosongu sa pjesmom “Hajde da ludujemo” 

Njene pjesme i stajling u stilu Merilin Monro (Marilyn Monroe) oduševljavali su publiku. No, uprkos milionima fanova tada, popularna Tajči nije željela da se osjeća kao nasmijana i lijepa lutkica koju će svi voljeti... Naprotiv, njen cilj je, kaže, bio sasvim drugačiji. 

Bez interneta 

U razgovoru za “Dnevni avaz” Tajči, koja danas živi i radi u Americi, otvoreno je govorila o svojim počecima u “obećanoj zemlji” te se vratila 27 godina unazad, listajući uspomene na davnu 1990.

- Profesionalno sam bila spremna za nastup na Eurosongu, ali osobno, nisam bila dovoljno jaka. Često sam se osjećala usamljenom uprkos milionima fanova. Osjećala sam se baš kao lutkica koju svi vole kad je nasmijana i lijepa. Nisam mogla podnijeti pomisao da stotine djevojčica i djevojaka, koje su željele biti kao ja, budu zaslijepljene pričom da su najveći uspjeh slava, popularnost i biti lutkica kojom će se drugi igrati. Nisam željela imati takav utjecaj. Željela sam ih inspirirati da budu jake, snažne, da se ne daju iskorištavati, da znaju da su dovoljne i lijepe na svoj način, a ne po formuli barbike. Da ne plaču za onima koji ih odbacuju i ne poštuju... Ali, prvo sam sama morala do toga doći – iskrena je Tajči.

Kako su izgledali Vaši počeci u Americi 1992. godine?

- U Ameriku sam došla nakon posljednje uzbune u Zagrebu. Nisam bježala od rata nego sam pratila svoj životni put, vjerujući da ću na taj način ojačati i biti od veće pomoći onima kojima je to najpotrebnije. U najvećoj slavi nije mi odgovarao privilegirani status. Odrasla sam vjerujući da su svi ljudi jednaki bez obzira na okolnosti, bankovne račune i statuse. U Americi sam započela školovanje na Akademiji za mjuzikle i nikome nisam rekla za moju popularnost, jer 1992. nije bilo interneta. 

Kako ste se u Americi borili za egzistenciju i na koji ste način nastavili karijeru? 

- Trebalo mi je dodatnih časova plesa, a s obzirom na to da nisam imala novca, platila sam časove radom. Čistila sam podove i ogledala plesnih studija. Drugima bi se možda činilo da sam pala sa statusa zvijezde na čistača, ali za mene je to bio uspon, uspon prema mnogo autentičnijem i slobodnom životu, bez opterećenja tuđim mišljenjima i glupim definicijama. Niko od nas ne dobiva ili ne gubi na vrijednosti sa statusom ili radnim mjestom. Vrijednost čovjeka je nešto sasvim drugo. 

Kako pamtite nastup na Eurosongu i te tri minute kada smo, kako ste to jednom prilikom izjavili, svi bili povezani?

- Nikad ga neću zaboraviti. Bila sam veoma uzbuđena. Dala sam sve od sebe. I više nego što je bilo moguće. Imala sam vrhunsku ekipu, ali pritisak je, svejedno, bio veliki. Neke stvari nisu bile pod mojom kontrolom i nisam mogla utjecati na njih pa sam se još više, jednostavno, predala ljubavi koja me je vodila. Zapravo sam još u Zadru, na Jugoviziji, osjetila tu ogromnu energiju pozitive i optimizma u kojem smo se našli povezani. 

Eurosong nekad i sad?

- Eurosong je sada mnogo veći. Prati ga mnogo više ljudi, čak i izvan Evrope. I sviđa mi se da svako ima opciju pjevati na engleskom. Prije je možda bio prisniji sam događaj, velika produkcija je divna, ali teško je u njoj postići da su intimnost i sama muzika u prvom planu.

Možemo li ikad više biti ujedinjeni kao što je to bilo za vrijeme Jugoslavije?

- To je na nama samima. Ne na isti način naravno, ali ja sam nepopravljivi optimista i vjerujem u ljude. Vjerujem da ima dovoljno onih koji uviđaju da smo svi prvo ljudi, mnogo više slični jedni drugima, u ljubavi i radosti, u boli i patnji, nego što nas pripadnost različitim nacijama ili religijama čini različitima. 

Toksične veze

U Americi vodite tok-šou “Waking UP in America”, u kojem ljude inspirirate da bolje žive. Na koji način pomažete ljudima?

- TV tok-šou “Waking UP in America” je emisija o buđenju iz rutinskog života, u kojem bauljamo, pratimo većinu i živimo u nekom polusnu, konzumirajući ono što nam se nudi, prihvatajući tuđe definicije uspjeha. Gosti pomažu gledaocima na taj način što identificiraju onaj trenutak u kojem se dogodila njihova promjena. Nekad je to, nažalost, neka tragedija, bolest, ovisnost o drogi ili alkoholu, a ponekad je nešto sasvim suptilno, što ih je inspiriralo da se probude i shvate da su rođeni za mnogo više. Da ne moraju biti zarobljeni u krugovima nezadovoljstva, krivih poslova, toksičnih veza ili čak nasilja. Ono što je veoma zanimljivo jeste da se, nakon tog trenutka buđenja, svako posveti nekom dobrotvornom radu i aktivizmu. Kad živimo za ono za šta smo stvoreni, onda se i brinemo za druge i pomažemo da se i svijet oko nas promijeni. 

Na koncu, otkrijte nam nešto iz prvatnog života?

- Moj suprug Metju (Matthew) i ja imamo tri sina. Dvojica su tinejdžeri koji imaju svoje rasporede, svoje aktivnosti i društvo. Trudimo se da svakodnevno večeramo zajedno. U Americi je večera glavno jelo, uz lijepo postavljeni stol i sa zdravo pripremljenom hranom. Volimo gledati filmove, slušati muziku, razgovarati... Volimo i plažu i okean. 

Mnogi se iznenade kad shvate da sam ja Tajči

U Tenesiju, gdje živite, ima dosta Bosanaca. Družite li se, da li Vas oni doživljavaju kao Tajči?

- Prošlo je dosta vremena. Tu i tamo me prepoznaju. Obično kad im se predstavim i kad shvate da sam to stvarno ja, onda se iznenade, jer imam osjećaj kao da ne žele vidjeti da više nemam 19 godina. 

No, imam dosta dobrih prijatelja s kojima se volim naći. U Kentakiju postoji dućan s domaćom hranom i restoran s odličnim ćevapima. Tu se ponekad nađemo i uživamo. 

17 mi je godina, a još se nisam ljubila...

Kako je nastao duet “17 mi je godina”, koji ste svojevremeno otpjevali s Harijem Varešanovićem?

- Kompozitor Vili Caklec, koji je tada radio u “Jugotonu”, preporučio me je Hariju. Svidjela sam im se, jer sam odlično pjevala, imala sam mnogo scenskog iskustva, a osim toga, imala sam i 17 godina. 

Promjene iznutra moramo sami napraviti

 Nedavno ste se odlučili za novi imidž kada ste se ofarbali u ljubičastu boju. Ne bojite se promjena u životu?

- Ne. Ne bojim se promjena, jer smatram da su mnogo teže i važnije promjene iznutra. Ofarbati kosu nije teško. Promijeniti neko uvjerenje ili osloboditi se laži o sebi u koje smo povjerovali, mnogo je teže. Kosu farba frizerka. Unutrašnje promjene niko ne može napraviti za nas nego mi sami.