Kada su nakon prvih pokušaja novog američkog predsjednika da instalira selektivnu zabranu ulaska u SAD građana iz sedam muslimanskih zemalja i svih izbjeglica (?!) tu “izvršnu naredbu” mediji proglasili šarlatanskom jer, povrh svega, potire američke vrijednosti i ljudska prava, nije trebalo dugo da na ovdašnje bulevare izađu milioni demonstranata. A pravo na okupljanje i demonstracije je možda čak i glavno američko pravo. 

Narod na ulicama

Tako Amerikanci ovih dana brane Ameriku, kako bi ona ostala zemlja visokih demokratskih standarda i narodnih zakona. I sve su indicije da će oni koji su izašli na američke ulice, uz agilne medije i neovisne sudove, u tome uspjeti.

Naravno, postoji uvijek opasnost od incidenata, uz manipulaciju onima koji ne shvataju ili (još) ne razumiju, jer horor lažnih vijesti još tinja internetom kao ne sasvim kontrolirani šumski požar. Svaka je iskra opasna u zemlji koja ima više od 300 miliona primjeraka kućnog oružja. 

Nasreću, potvrdilo se da je američka demokratija, kao što je to jednom rekao Barak Obama (Barack), “duboka voda” i da je najveća razina vlasti - njegovo visočanstvo građanin (citizen). A ne njegovo “visočanstvo” predsjednik. Nismo mi banana-republika! 

Očito, i sva tri stuba američkog demokratskog Partenona ostaju čvrsta. Pa tako sudska, kongresna i izvršna instanca (Bijela kuća) funkcioniraju provjeravajući jedna drugu i drže zemlju u ravnoteži. Bez obzira na užarenu političku retoriku sve funkcionira upravo zato jer niko i ne pomišlja da dovodi u pitanje dobro institucionalizirani modus operandi - metode i način rada po običaju i zakonu.

 Linkoln: Narod ne ruši ustav, već vlast koja radi protiv ustava

Nije patetika reći da američka građanska demokratija skoro spontano funkcionira i zato, kako je to davno rekao Abraham Linkoln (Lincoln), jer naše slobode štiti naš ustav. U Americi je doista glavna ona istinita mantra kako je lojalnost prema državi neupitna, ali i skepticizam prema vladi imperativan. 

Pogrešan mentalitet

Uz svu tu ispunjenost i neko prestižno zadovoljstvo, jer sam na pravom mjestu i u pravo vrijeme, ipak me obuzima neka bosanska tuga, skoro jeza, jer se mojim Bosancima to pravo negira. Posebno je tužno što svi oni koji su proteklih godina podrivali Ustav BiH još vode glavnu riječ u političkom diskursu zemlje. Iako bi u BiH, naravno, prije evropeizacije moralo doći do sanaderizacije. No, je li samo bosanski mentalitet smetnja tome?

Atavizam u Bosanaca je poguban, a i najgori je od svih ostalih u okruženju. A atavizam (bezuvjetna odanost očevim principima življenja) nije, kako neki tvrde, samo “bezopasna fantazija”, jer zavarava realistična čula za preživljavanje. 

- Ne mislim da je ono što se događa u Bosni politička aktivnost. Jeste to djelimično političko, ali je djelimično i atavističko - napisao je 1994. godine Džon Kigen (Sir John Keegan), britanski novinar, ratni izvještač i autor čuvene “Historije ratovanja” (od 14. do 21. stoljeća). 

Jedino u Bosni se još vjeruje babinim sinovima koji kroz političku genetiku “imaju pravo” da poput vlastele nasljeđuju najviši - predsjednički ured u zemlji. U susjednoj Hrvatskoj Titov sin Mišo Broz dogurao je tek do ambasadora u Indoneziji. I njegov polubrat Žarko u Srbiji je tek lokalna politička figura. Ni Tuđmanov nasljednik Miroslav nije dogurao dalje od profesora i parlamentarca.

Nažalost, Bosancima je, umjesto demokratskog amaneta, serviran onaj, navodni, “Erdoanov” - i poput feuda ostavljena dekadentna tekovina da se oni na vlasti, od dna do troglavog predsjednika, okružuju evet efendijama i vjeruju samo lojalnima, a ne sposobnima?!

Jedino u Bosni na vlasti opstaju oni koji ruše ustavom garantirane slobode i imaju ideal da jednom rečenicom uguše medije ili spriječe mirno okupljanje naroda!? Pa je li to vrhunac demokratije u koju se lažno zaklinju! I kad smo već kod Linkolna, on je još rekao kako smo “mi, narod, ispravni gospodari Kongresa i sudova - tu, ne da rušimo ustav, već da rušimo onu vlast koja radi protiv ustava”.

Dakako, prosvijetljenom narodu je to i obaveza.