Razgovarao Mirsad CVIKO / Foto: Privatni album

Glumac, reditelj i pisac Čedomir Petrović može se, naravno, predstaviti ulogama, predstavama ili knjigama, kojih je bilo i, vjerujemo, bit će ih još... No, ipak je najlakše reći da je to sin čuvenog Miodraga Petrovića Čkalje i svi odmah znaju o kome se radi. Za nekoga ko je 1. januara napunio 68 godina, očekivan je možda mali otpor prema tome, nezadovoljstvo jer se i dalje poistovjećuje s ocem, ali nekadašnji Zriki iz "Otpisanih" nema taj problem. Naprotiv. 

Njihov izbor

- Pa, ja sam Čkaljin sin, a on je za mene bio najbolji otac na svijetu. Kada sam bio mlađi, uglavnom su me svi tako znali, a ni sada se nije mnogo primijenilo - kaže nam nakon što smo ga pozvali na broj fiksnog telefona njegovog stana u Beogradu, jer je, kako nam je kazao, "skupo da pričamo na mobilni".  

Godinama u sjeni slavnog oca, ipak je uspio da nađe i svoje mjesto pod suncem. Najprije, naravno, kao glumac, ali kasnije, kada više, kako kaže, nije imao snage za to, i kao reditelj, producent, pisac, novinar. Angažirao se i u politici, prije svega kako bi se borio ne samo protiv režima Slobodana Miloševića nego i protiv svega negativnog što je taj režim sa sobom donio u sve segmente života. Zajedno sa svojim ocem Čkaljom, bio je vrlo oštar u kritikama srbijanskog režima, što ih je obojicu mnogo koštalo, ali je to bio, kaže, njihov izbor. 

Za "Dnevni avaz" ekskluzivno je govorio o politici, novim knjigama, nekim lijepim vremenim i, naravno, o slavnom Čkalji, ali i o svojoj kćerci Jovani, također glumici. Nije krio zadovoljstvo da ga je, eto, pozvao neko iz Sarajeva. I mada godinama nije boravio u BiH, barem ne onako kao što je to nekada sa svojim čuvenim ocem činio, raduje se predstojećem dolasku, najprije u Mostar, a onda, vjeruje, i u druge dijelove sada mu susjedne države. 

Čkalja s unukom Jovanom: Otišao je razočaran i ogorčen

- Spremam se na dolazak kod vas, jer "Centar za kritičku misao" izdaje u Mostaru moju knjigu, a promocija bi trebala biti 1. aprila, na očev rođendan. Lijepo je da su povjerovali u mene, jer je danas tako teško izdati knjigu. Ljudi su danas dosta nepismeni, nemaju interesiranja, a oni koji ga imaju, nemaju para. Čim je nestalo pisanje pisama, nastali su problem - kaže Čedomir. 

Vaše prošlogodišnje otvoreno pismo djeci iz naših krajeva izazvalo je velike reakcije u regionu. Je li to sve stizalo i do Vas?

- Jeste, onoliko koliko sam uspio pročitati. Normalno, uvijek imate i negativnih reakcija, ali to je, sve u svemu, dobro prošlo. Jer, to je istina, nisam ništa slagao. Djeca moraju da znaju od početka da su ista, ali da će se razlike javiti kasnije zbog materijalnog stanja roditelja, ali ne i intelektualnog, jer se danas za novac sve može kupiti. I djecu, i švalerke, i sve ostalo - ističe Petrović. 

Poraz je pobjeda 

Pismo ste uputili djeci Srbije, ali i Bosne, Hrvatske, Crne Gore... Čini se da sve te krajeve i dalje smatrate svojima?

- Naravno, ja sam uvijek rado dolazio u Bosnu. A kada se desio rat, to je bilo nešto najstrašnije na svijetu. Išao sam prije nekoliko godina na Mljet i onda smo prošli kroz Sarajevo i Mostar. Prosto me je bilo strah od onoga što će me dočekati u svim tim mjestima, u kojima sam ranije s toliko ljubavi dolazio. I nekako je sve to brzo prošlo, možda i bolje, da ne bih sve ono na šta sada liče Sarajevo, Mostar, Bosna, doživio još tragičnije.

Bili ste i politički aktivni pa ste vrlo često znali izraziti svoje stavove o, naprimjer, priznanju Kosova, ulasku Srbije u EU uz uvođenje sankcija Rusiji?

- Aktivan sam sada, ali samo po medijima. Ali, i to samo u nekim medijima, jer se mnogi plaše i ne žele da objavljuju moje tekstove. Ja se ne bojim ničega. To sam naslijedio od oca. Ono, što na umu, to na drumu. Ne mogu da lažem i da se ikome uvlačim, a to ljudi na vlasti ne vole. Ali, baš me briga, ja sam svoje rekao i miran sam. A što se tiče Kosova, pa to nije moja želja, ali se polako ostvaruje nezavisnost, htjeli mi to ili ne. To su stvari koje morate sami sagledati i shvatiti da je Kosovo izgubljeno, mada na Dnevniku RTS-a uporno daju kakvo će vrijeme biti u Prištini, a ja ne mogu da dođem u Prištinu. To je idiotizam. Kao da se djeca igraju. To si godinama gubio i izgubio i priznaj pa će svima biti bolje. Napisao sam nedavno tekst o tome s naslovom "Poraz je nekada korisniji od pobjede".

Svi se na ovim prostorima rado sjećaju Vašeg oca. Navršilo se 13 godina od kada nas je Čkalja napustio. Opet se reprizira serija "Vruć vetar", u kojoj glumite zajedno. Zajedničkih nastupa nije bilo mnogo. Zašto?

- Igrali smo u "Vrućem vetru" i u "Boljem životu", ali nismo imali zajedničke scene. I to bi bilo to. 

 Iz predstave "Slučaj šampiona" iz 1974., za koju je Čkalja dobio "Sterijinu nagradu" u Novom Sadu

Kako je bilo živjeti pored tako velikog glumca kao što je bio Čkalja? Je li Vam bilo lakše ili teže zato što ste njegov sin?

- Ponosan sam što sam njegov sin. On je za mene bio divan otac. Nismo mi ni u kući pričali mnogo o glumi. Pričali smo, kao i svi, o politici, fudbalu... Kad bih igrao nešto zajedno s njim, onda bi ovdje, u Srbiji, pljuvali po tome, jer sam, kao, dobio ulogu zbog oca. Ali, svi imaju očeve i sinove. Niko se ne pita zašto se, naprimjer, sin patrijarha Irineja u crkvi brine o finansijama ili zašto je Izetbegović sin na čelu države, ali su se svi kačili za Čkalju i njegovog sina. No, meni to baš i nije mnogo smetalo. Radio sam i radim svoj posao i smatram da ga dobro radim.

Bez proslava

Čkalja je umro prilično razočaran, ogorčen stanjem u društvu, u kojem je nekada bio vrhunska zvijezda. Kako se Vi sjećate tih posljednjih dana s ocem?

- U mojoj knjizi koju će objaviti u Mostaru, ima jedna priča "Bilo nekad jedno vrijeme kad su ljudi bili bolji". To je najbolji odgovor. On je umro kod nas, u stanu. Moja supruga Smiljka je doktor, anesteziolog, i jako se trudila oko njega. Ali, on je i njoj i njenim kolegama, koje smo zvali da pomognu posljednjih dana, govorio: "Nemojte, pustite me, ne vrijedi." I u tim posljednim momentima vodio je računa da se Smiljka ne zamara mnogo oko njega. Bio je svjestan da je kraj i mirno je otišao. Tačno je da je bio ogorčen. Niko ga živ nije zvao, niko se nije interesirao za njegovo zdravlje. A mi nismo imali para da mu kupimo lijekove. Ali, to je bila naša stvar, stvar naše porodice.

Očito je da je i u bolesti bio jedinstven.

- Nije se on želio ni po čemu izdvajati. Njega su često zvali i pitali zašto ne obilježava svoje godišnjice djelovanja, a on je to odbijao, govoreći da to mora da prave rudari, a ne on.

Rat na području bivše Jugoslavije veoma mu je teško pao?

- O, da. On je imao mnogo prijatelja svuda, pogotovo u Bosni i Sarajevu. Družio se sa Safetom Isovićem i Zaimom Imamovićem, s Nadom Mamulom, Nedžadom Salkovićem. Za vrijeme rata javio se jednom za Radio Sarajevo u želji da pozdravi sve svoje prijatelje. Oni su se družili, nastupali širom svijeta. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je Safet ranjen. To je veoma teško prihvatio. Inače, bio je mnogo osjetljiv čovjek i nikako nije mogao da shvati šta se to oko njega dešava.

Saradnja s Đinđićem 

Već dugo godina ne glumite nego se bavite pisanjem i režijom. Je li to svjesno napravljen potez ili se samo tako desilo?

- Kad je počelo sve sa Miloševićem, nisam mogao da se bavim glumom i da demonstriram protiv režima. Ušao sam u Demokratsku stranku i dosta sarađivao sa Zoranom Đinđićem. Vidio sam sve i svašta, a mene je sve to što se dešavalo u Srbiji i okruženju, poremetilo i nisam više mogao da igram. Sve manje i režiram, jer nemam para. Sada režiraju samo oni koji imaju para ili su bliski vlasti. A ja nemam para, a vlasti nisam blizak. 

Moja kćerka nije podobna 

Vaša kćerka Jovana je, također, glumica. Kako se ona snalazila uz takvog oca i dedu?

- Imala je mnogo problema. Trpi zato što joj je deda bio takav, jer joj je otac bio takav. Nema posla. Bila je jednom na nekoj audiciji za posao pa su joj rekli: "Ne možeš dobiti posao, jer tvoj otac i deda rade protiv Miloševića." Nije podobna, mada ne znam ko je sada podoban. Ljudi se prodaju za male pare. Izlaze nekakvi filmovi koji se snimaju za dva-tri dana, glumci ne dobivaju pare, to više nema nikakav nivo. Nekada smo imali i pisce, i reditelje, i glumce, a danas nemate nikoga da nešto napiše. Stalno se daju se neke reprize, što je zločin prema narodu. 

Tijanićeva zabrana 

U kakvom ste odnosu s RTS-om, televizijom u kojoj je nekada Vaš otac bio najtraženiji glumac? 

- Objasnit ću na dva primjera. Snimili smo seriju "Neki čudni ljudi", koja ima četiri epizode od po sat i govori o putujućim glumcima prije Drugog svjetskog rata. Pisao sam scenarij i režirao. Glavnu ulogu, koju je trebao igrati otac, ali je preminuo, igrao je sjajni Mustafa Nadarević. Ali, seriju je zabranio tadašnji direktor RTS-a Aleksandar Tijanić i prikazana je jednom na Drugom kanalu od deset sati uvečer, bez ikakve najave.

Slično je bilo i s "To se samo svici igraju", u kojoj igraju i otac i Jovana. Serija ima deset epizoda od po dvadesetak minuta, a bila je, praktično, ilegalno prikazana na nekadašnjem Trećem kanalu te poslije u emisiji "Trezor", koja ide u tri ujutro. Toliko o odnosu RTS-a prema ocu, meni i Jovani.