Ima nešto simptomatično u ovolikoj dozi upornosti koju je Željka Cvijanović, desna ruka Milorada Dodika, pokazala u proteklih 15 dana dolazeći dva puta u Vašington. Znamo, prvi put uinat, da se uslika, makar i na periferiji Trampove (Donald Trump) parade. A onda prije nekoliko dana da uljuđeno, kako i treba, bude tu zbog Molitvenog doručka koji američki predsjednici tradicionalno priređuju početkom svakog februara.
Ovo drugo bila je zgodna prilika da Cvijanović upravo u Vašingtonu javno potvrdi kako je RS samo dio Bosne i Hercegovine. Naglasak je, iako iznuđen, ipak bio na Bosni. I tačka!
Novi narativ
Počelo je, dakle, triježnjenje, koje je poslije duge političke “pijanke” vjerovatno inicirao šef Željke Cvijanović u Banjoj Luci. Milorad Dodik je mnogo toga, ali nije naivac, niti glupa politička budala. Zna to dobro većina srpskih političara, iako se kičerajski razmeću političkim srpstvom s obje strane Drine - da je s Putinom važna slika, ali teško njima ako ih otkači Amerika.
Beograd, naravno, prednjači u toj realpolitici, čemu je dokaz Aleksandar Vučić. Ali, on bar gradi, metar po metar, a ne razgrađuje i sve dok je tako, vrata Vašingtona su mu otvorena. Sada, kada je spala euforija u vezi s Trampom kao izbaviteljem političkih maratonaca u Srbiji, onih oko Šešeljevog radikalnog kruga, interesantno je vidjeti kako se u srbijanskoj političkoj palanci gleda na američku predsjedničku tranziciju. Vide oni to bolje nego mnogi u Sarajevu.
Trampova administracija namjerava krenuti u najavljivani detant s Putinom, i to će biti nauštrb obje strane, i Moskve i Vašingtona, ako do toga dođe. Od toga ispravno strahuje Beograd, posebno otkad je Trampov šef Pentagona, general Matis (James Mattis) najavio da neće biti kompromisa u vezi s Kosovom. Ukrajina, u čijem je istočnom dijelu od 2014. godine poginulo više od 10.000 ljudi, je prvi test za Trampa, a ne mirni Balkan, na kojem se nastavlja prijetiti, ali se ne kani ratovati.
Posebno Putinu je Ukrajina važnija od Balkana; u balkanskoj avliji on ponajviše iritira zapadnjake i Amerikance. Igrati na tuđem terenu i jeste temeljno pravilo geostrategije.
Američko društvo počiva na principu provjere i ravnoteže, uz zagarantirane slobode i prava
Drugačiji rat
Generalno, malo znamo kako će se Kina uklopiti u rusko-američko interesno bratstvo, ako do njega uopće dođe. A ne znamo i hoće li biti trgovačkih ratova, onih bez topova i kaljavih čizama, na koje je Balkan jedino svikao. Ratovat će se očito, ali malo drugačije. Možda je zato predsjednik EU, Poljak Donald Tusk kao najveće prijetnje mirovno-političkom projektu ujedinjene Evrope istakao Rusiju, Kinu i - Trampovu administraciju.
No, američka se politika, bez obzira na moguća (Trampova) iznenađenja, ipak ne može odjednom okrenuti naglavačke. To da nova vlada u Vašingtonu dovodi u sumnju kontinuitet američke vanjske politike, 70 godina nakon trijumfalne pobjede nad fašizmom, izgleda tako najviše izvana.
Američko društvo, a politika još više, počivaju na principu provjere i ravnoteže (“checks and balances”), uz zagarantirane slobode i prava. Otuda američki predsjednici nisu apsolutni vladari.
Evo, bez obzira na izvršnu odredbu kojom je novi šef Bijele kuće zabranio ulazak u Ameriku građanima iz sedam islamskih zemalja, oko 1.000 američkih diplomata u Stejt departmentu potpisalo je peticiju neslaganja s Trampom. Nije to ni tako mala cifra, iako američko ministarstvo vanjskih poslova (Stejt department) ima 7.600 diplomatskih uposlenika i 11.000 državnih službenika.
Jasno je, dakle, i Cvijanović i Dodiku ko je sve prolazan, a ko ostaje. I da će u Bosni još neko vrijeme biti i Morin Kormak (Maureen Cormack) i Valentin Incko (Inzko). A i Tomas Šenon (Thomas A. Shannon, Jr.) u Stejt departmentu, jer ga je Tramp bez riječi naslijedio od Obame.
U međuvremenu, valja odgovoriti šta se dogodilo sa 30 miliona dolara za lobiranje u korist RS, upravo ovdje u Vašingtonu. Nije se igrati s američkim kontinuitetom, jer predsjednici prolaze, a Amerika ostaje. Neki su zakoni čak i trajni.
