Dado Delić, biciklista i planinar iz Bosne i Hercegovine, krajem aprila krenuo je na 13.500 kilometara dug put biciklom od Tadžikistana do Japana, u okviru ličnog projekta "Biciklom kroz meridijane i paralele". 

Dado, poznatiji na Facebooku kao “The Rolling Drifter - Biciklom kroz meridijane i paralele”, ranije je već putovao do Maroka (2014. godine) i Uzbekistana (2015. godine).

Na svom ovogodišnjem putu on prolazi kroz Tadžikistan, Kirgistan, Indiju, Nepal, Mjanmar, Tajland, Kambodžu, Laos, Vijetnam, Kinu i, na koncu, Japan, na taj način završavajući svoj projekt.

Tako već nekoliko mjeseci piše unikatne priče posvećene i inspirirane mirom, pomirenjem i važnosti suočavanja s vlastitim predrasudama i strahovima. Delić ove priče piše za projekt PRO-Budućnost. 

“Dnevni avaz”, nakon što je u maju objavio njegov putopis iz Tadžikistana, a u avgustu i iz Indije, ovoga puta donosi Delićev zapis iz Mjanmara, jedinstvene azijske države.

 Nerijetko i dječaci na obrazima koriste tanaka kremu žute boje, koja se dobiva od korijena istoimenog drveta 

O Mjanmaru (nekadašnja Burma) nisam znao ama baš ništa. Nekoliko tehničkih informacija koje sam uspio prikupiti na internetu, dovoljnih tek da mogu putovati kroz zemlju, nisu me dovoljno pripremile na jedinstvenost ove države. Na kraju, to je i jedan od razloga zašto zalazim u ove, meni lično nepoznate zemlje. Svaka nova kultura znači prostiranje duše i tijela novim mirisima, zvukovima i vidicima, od kojih se na neke naviknem brzo, a na neke nikada.

Privrženost religiji

Tako su i mjanmarske tržnice s mirisom morskih plodova zamijenile sveprisutni miris kurkume indijskih ulica, a uho se pripitomljavalo na smirujuće zvukove zvona s pagoda. Trebalo se naviknuti na jutarnje molitve sveštenika odaslane putem treštećeg razglasa, kao i tucet pojava koje prate monaški red i budizmu podređenu naciju. 

Od svojih komšija u jugoistočnoj Aziji Burmanci se razlikuju u nekoliko stvari. Najinteresantnija je dosljednost u religiji, te tradicionalno društvo koje drži do nošnje, običaja i unikatne kulture. 

Poredeći uvjete života i novac koji izdvajaju za finansiranje rada i održavanje bogomolja, upečatljiva je njihova privrženost religiji. 

Uz ulicu, dok bi se sunce svim naporima pokušavalo probiti kroz tešku monsunsku isparicu, kolone volontera bi marširale i metalnim posudama u kojima su novčići zveckale prikupljajući donacije. Ispred njih automobil s razglasom i starijim članovima zajednice, uz tradicionalnu muziku i govor, podsjećaju narod na obaveze prema vjeri.

 Burmanke u poslu

U Mjanmaru broj monaha iznosi približno pet stotina hiljada. Iako sam konstantno bio okružen hramovima, stupama i pagodama, veće spoznaje o budizmu nisam stekao. Zbog ograničenog kontakta s lokalnim stanovništvom, koji je čak demotiviran određenim zakonskim aktima, kojima se zabranjuje kontakt između stranaca i lokalnog stanovništva, bio sam u prilici da samo kao posmatrač upijam stvari oko sebe.

Vozeći kroz poplavljene ravnice, skupa s vlagom, pod kožu mi se uvlače prvi utisci jugoistočne Azije. Sojenice i život u vodi i iznad nje je nešto s čime se prvi put susrećem. Radišni ljudi Mjanmara svaki pedalj svoje zemlje pretvorili su u obradiva polja riže. Nekada izvoznici riže broj jedan u svijetu, danas zauzimaju jedno od vodećih mjesta na svjetskim listama najsiromašnijih zemalja svijeta. 

Dvije dimenzije 

Nakon dugogodišnje vojne vladavine i unutaretničkih sukoba, država je 2011. godine doživjela prve demokratske izbore. Od tog momenta, ljepote svoje zemlje podijelili su s ostatkom svijeta. 

Ovisno o mjestu i stvari koja je u pitanju, život se odvija u dvije dimenzije. U velikim gradovima situacija je više-manje kao i svugdje u svijetu. Međutim, život u selima i manjim mjestima još je tradicionalan.

Gotovo svi stanovnici, bez obzira na dob i spol, nose zelene tradicionalne haljine, tzv. longije. Još upečatljivija navika je žvakanje paana. Iako sam se s njim susreo i u Indiji, Burmancima niko nije dorastao. Vještim pokretima, mlade Burmanke bi u list betela, koji je premazan vapnom, umotale komadiće sjemenke areke i đumbira, te takve smotuljke prodavale kao spremno žvakalo. U cijeloj državi moglo je da fali svega, ali pod slamnatim krovovima bambusovih štandova smotuljaka paana nikad nije falilo.

Nešto energičniji, momci u istim onim praktičnim longijima, sada odvezanim tako da služe kao šorc, potezima akrobate se bacaju da bi dokučili neuhvatljivu loptu. Oni igraju chinlom, tradicionalnu burmansku igru. Na zemljanom terenu, s mrežom kao u odbojci, današnje generacije su ovu inače nekompetitivnu igru pretvorili u užareno bojno polje, gdje je, baš kao i u odbojci, cilj suparničkom timu poslati neuhvatljivu loptu. Ali nogom!

Čudno i nedorečeno

Najautentičnije obilježje, koje je ujedno jedino moguće vidjeti u Mjanmaru, jeste burmanska tanaka krema. Djevojke, gotovo bez izuzetka, a nerijetko i dječaci, na obrazima koriste kremu žute boje, koja se dobiva od korijena istoimenog drveta. Korištenje ove kreme u estetske svrhe je staro skoro dvije hiljade godina.

Još neobičnije je bilo vidjeti način na koji su raspoređeni poslovi. Nerijetko na najtežim poslovima izgradnje cesta i objekata dominirale su upravo žene. 

Kao zemlju hiljadu hramova, boje zlata i nedokučivog i dalekog naroda, Mjanmar sam napustio s više pitanja nego odgovora.

U rijetkim momentima kada bi sunce uspjelo da se izbori za svoj komad neba, istom bi zlatnom blještećom bojom, visoko uzraku, zablistale krune stupa. Desetina njih. 

Nešto čudno i nedorečeno je ostalo u toj zemlji.