Gledajući kako o Bosni i Srbiji govore Denis Zvizdić i Aleksandar Vučić, sve o budućnosti, a ne o prošlosti, o izgradnji puteva i brzih pruga, priznajući, prvi glasno, a drugi prešutno, kako im je najveća kost u grlu Milorad Dodik, sjetio sam se jedne knjige koja je odavno morala biti politička Biblija na Balkanu.
 
“Kako neprijatelji postaju prijatelji" je knjiga koju je 2011. godine napisao američki akademik Čarls Kapčan (Charles Kupchan) i u njoj naveo niz primjera, uz onaj najvažniji između Njemačke i Francuske - bez čega ne bi bilo mirovnog niti političkog projekta EU.

Imperativ prijateljstva

Ljudi na Balkanu, posebno Bošnjaci, Srbi i Hrvati, takoreći nemaju luksuz da odluče hoće li ili neće biti prijatelji, jer oni naprosto moraju biti prijatelji, rekao je 2013. godine u intervjuu za “Avaz” Kapčan. Ovaj nekadašnji zvanični savjetnik predsjednika Klintona i Obame, profesor Univerziteta „Georgetown“ u Vašingtonu i član Vijeća za međunarodne odnose, najvažnijeg ovdašnjeg “think-tanka” za promišljanje američke vanjske politike, tada mi je još kazao: “Budućnost Bosne i Hercegovine trebala bi biti po uzoru na Švicarsku”.   

Čarls Kapčan 2011. godine napisao je knjigu “Kako neprijatelji postaju prijatelji” 

Još i to da ova naša hladna realnost u geografiji i demografiji ne pruža puno prostora za drugačiju alternativu, zapravo motivira i izaziva podstrek da se gleda naprijed, a ne nazad. Ali, i da u Bosni sve zavisi od unutrašnjih dogovora. U BiH, dakle, treba izolirati i sankcionirati prvo one koji onemogućavaju dogovor. Dodik je prvi na (crnoj) listi, jer je govorio onako otvoreno, bezobrazno - kabadahijski. Sada bi trebali slijediti oni slatkorječivi kojima su usta puna “Europe”, a Bosnu bi dijelili s najrigidnijim snagama u Srbiji.

Švicarska je, kako mi reče Kapčan, posebno koristan primjer za BiH, jer su njeni kantoni historijski bili podijeljeni po religijskim linijama. Rat koji je više puta bjesnio između katoličkih i protestantskih kantona, ipak, nije urušio ovu zemlju i Švicarska je danas pojam izvanredno uređene države. 

I pored lingvističke raznolikosti, jer Švicarci doista govore nekoliko različitih jezika - francuski, njemački, italijanski - retoromanski, a ne kao Bosanci, koji se odlično razumiju na bosanskom, a ipak insistiraju na jezičkim varijantama - Švicarska funkcionira efektivno kao stabilna unitarna politička tvorevina. 

Evropski uzor

Doduše, rekao mi je Kapčan, i federalni sistemi kao što su oni u Americi (SAD) ili u Njemačkoj nisu loši. Oni osiguravaju modele po kojima je centralna vlast izbalansirana uz mjere autonomije za zasebne jedinice koje čine federalni entitet. Država je iznad svih zbog zajedničkih interesa. 

Sve je to dobro, ali Švicarska je Švicarska. E sad, ona je blizu, ali je i daleko, sve dok lažni patrioti svoje bogomdato bosanstvo vezuju uz neke druge orijentalne, turske ili ruske modele, iz znanih i neznanih pobuda.

Opet je jedva stiglo u glavu onim najodgovornijim u Sarajevu da su američke sankcije koje su konačno uspostavljene Dodiku dobra, a ne loša vijest za Bosnu. I to “za najmanje dvije godine”, kako mi je to onomad iz Austrije poručio jedan visoki diplomata. Nisu Dodikove sankcije nikakav “šamar za BiH” ili “pogrešna poruka stranim investitorima”, već obrnuto. Jer, to je jasan signal da se u BiH moraju poštovati zakoni, a da je Ustav neupitan!

Nema misterije: Švicarska je Švicarska zbog poštivanja zakona, a ne njegove zloupotrebe. Bosna, znači, nije izgubljen slučaj, ali joj još treba malo vremena.

- Bosna i Hercegovina treba jednu vrstu političkog finala - rekao mi je Kupčan prije četiri godine, najavljujući da bi adekvatni politički krešendo “omogućio put za razrješenje preostalih animoziteta”. 

- Ako pogledate Hrvatsku, Sloveniju, možda čak Kosovo i Srbiju, tamo su dijelovi mozaika (već) na mjestu i tamo sada treba kupiti još malo vremena do integracije (u EU) koja će, uz generacijske promjene, zauzeti svoj kurs - rekao je ovaj važni Obamin savjetnik, a govorili smo samo o švicarskoj čokoladi, siru i runolistu.