U svom prvom intervju od kada je, u prošli petak, odmah nakon što je novi američki predsjednik Donald Trump položio zakletvu, a ona podnjela ostavku na mjesto američke ambasadorke u UN-u, Samantha Power izrazila je dozu zabrinutosti za Balkan, ali i izvjestan optimizam oko Bosne i Hercegovine.

U ekskluzivnom intervju za “Avaz", ona je kazala da je očito da Putinova Rusija želi napraviti geostrateški prodor u tom dijelu Evrope, ali na duge staze, takav jednostrani pristup neće uspjeti.

Power je upozorila - da političko vazalstvo koje se propagira iz Moskve nema izgleda, jer ekonomske računice, jednostavno ne idu u prilog dugoročnosti takve ruske politike.

Pozdravila je i odluku američke vlade o sankcijama Miloradu Dodiku i stala uz američku ambasadorku u Sarajevu, Maureen Kormack, ponavljajući njene riječi - da BiH i nema druge alternative, osim istrajnosti ka euroatlanskim integracijama. Rekla je i da se svi oni koji Bosnu na tom putu ometaju - moraju, bez obzira na funkcije koje obavljaju snositi odgovornost.

Power se osvrnula i na perspektive oko nove Trumpove administracije, posebno kad je zapadni Balkan u pitanju. Odgovorila je i na kritike da je Obamina administracija zbog drugih globalnih prioriteta, u proteklih osam godina - zanemarila taj dio svijeta.

Ova čuvena američka autorica, koja se vraća akademskom životu, na sveučilište Harvard u Bostonu, kazala je da mir u BiH i u regionu treba sačuvati po svaku cjenu, jer to je važno za cjelu Evropu. Izrazila je i želju da ponovo otputuje u Bosnu, koju je tako često pominjala u UN-u.

Ratni zločini

Moram Vas odmah pitati zbog čega ste u Vašim govorima u Viječu sigurnosti UN-a, uspoređivali Alepo sa Srebrenicom, a ranije i Sevastopolj u Ukrajini sa Sarajevom, znajuči, da iza Vaših žestokih riječi, ipak ne stoji mogućnost upotrebe američke vojne sile: Jeste li to učinili zbog Vašeg bosanskog ratnog iskustva, ili je to bio dio “uobičajenog” američkog političkog i diplomatskog angažmana u UN-u?

- Postoje neki trenutci u historiji koji postanu ikonski, a opsada Sarajeva, koja je potrajala više od tri godine je to bila. Opsada Aleppa se po tome priključila Sarajevu, iako je bilo drugih manjih opsada drugih gradova. Ipak, samo su ova stradanja ostala zarobljena u mašti cjelog svijeta, jer slike iz Sarajeva, koje su 1992, 1993, 1994. i 1995. stizale putem novinara svuda. U Aleppu skoro da i nije bilo zapadnih novinara, dakle nije bilo Christiane Amanpour niti Samanthe Power, ali bilo je mobilnih telefona, ljudi su slikali užasne prizore i kao u Sarajevu bilo je puno svjedoka. Mislim da je veoma važno to, da ljudi (na vlasti) koji imaju moć, ponekad zaboravljaju da njihove odluke oblikuju historiju.

Power s "Avazovim" dopisnikom: Ljudi koji imaju moć, ponekad zaboravljaju da njihove odluke oblikuju historiju

Cilj novinara i svih oni koji su živjeli pod opsadom u Sarajevu – bio je da se izazove vojna intervencija, jer mi, koji smo kroz to prolazili devedesetih godina – vjerovali smo da ništa drugo neće zaustaviti Srbe od onoga što su činili. U slučaju Aleppa, s obzirom na to da je vojna intervencija bila van mogućnosti, mislim da je snaga tih riječi (usporedbe Bosne i Sirije – op.a.) bila u tome da se postigne i pokaže diplomatska izolacija Ruske Federacije, tokom bombardovanje. Tako, da je to bio veoma različit “alat” za uspostavljanje paralele između stradanja građana. Mi (SAD) i drugi smo pokušali da pokažemo taj horor, zgražavanje i više pritiska na one koji su činili ono što bi se moglo smatrati ratnim zločinima.

Da li mislite da je pominjanje Srebrenice doista pomoglo, jer, evo bar na pregovaračkom polju imamo neke pomake, pa i napredak ka zaustavljanju šestogodišnjeg pokolja u Siriji?

- Ne mislim da samo jedna izdvojena diplomatska intervencija, poput UN medijacije, ili neki pojedinačni faktor – doprinosi da se ostvari traženi balans u ovome. Ali, mislim da će nakon pominjanja Srebrenice, Ruande i drugih sličnih tragičnih mjesta biti teško bilo kojem ruskom diplomati da se osjeća dobro oko sirijskih ili ruskih pozicija u ratu, nakon Aleppa, jer će taj grad (kao i Srebrenica u UN-u –op.a.) ostati fleka na savjesti.

Možda, možda, možda - da ta fleka ili osjećaj izolacije postane neki mali faktor u tome da Rusi nađu novi entuzijazam za političku soluciju za Siriju. Ali, ne bi suviše računala na to. Mislim, da će nakon osvajanja Alepa, Rusi, sirijski režim i Irak, nastaviti sa osvajanjem još više teritorija. Vidjet će se uostalom da li smo dosegli tačku preokreta.

Trumpova era

Predsjedniku Obami pripisuju neodlučnost oko Sirije, što je prouzrokovalo jačanje Rusije na Bliskom istoku, ali i snažnije aspiracije Moskve na Balkanu: Je li Rusija sada prisutnija u našem dijelu svijeta, jer joj je Obamina adminstracija, svojim povlačenjem to indirektno dozvolila?

- Tačno je to i nema pogovora da je Rusija sebi istaknula veću ulogu na globalnom planu u posljednje dvije godine. To ima veze sa ponovnim preuzimanjem moći od strane predsjednika Putina, uz taj njegov veoma militaristički, nacionalistički, autoritarni i populistički pristup. Mislim da je to - sve ono suprotno od onoga što SAD rade. I, svakako, predsjednik Obama, nikada ne bi donio odluku o upotrebi vojne moći na bazi toga, da ako ja ne poduzmem akciju, onda će Rusija to iskoristiti. Obama se zalagao za jaku i prosperitetnu Rusiju. Mi smo se angažovali oko Rusije u nadi da ćemo postići napredak. Mi (Amerikanci) ne gajimo tu vrstu mentaliteta, da smo mi “gore” kad su Rusi “dole”.

Ono u što mi vjerujemo su pravila međunarodnog prava, koje je Rusija povrijedila u Ukrajini i Siriji i, isto tako, oko uplitanja u američke izbore. A to je nevjerovatno važno za američku i globalnu sigurnost. Kad Rusija krši ta pravila, to je prirodno loša stvar za sve. Što se Obaminih odluka oko Sirije tiće, kada ste vrhovni zapovjednik (američke vojske) onda trebate donijeti odluku o upotrebi sile -- tako da stvari budu bolje, a ne obrnuto. Obamina ocjena je bila da bi vojna intervencija bila ekstremno kompleksno poduzimanje i upadanje u sektaške i ostale nesuglasice u Siriji. Tako se nije ni vidjela neka opcija, po kojoj bi upotreba američke vojske bila dobar izbor. 

Postoji, dakle razlog za Obamino povlačenje. Tačno je da je Putin veoma aktivan na Balkanu, ali istina je i da je Rusija bila veoma aktivna, posebno u Siriji, prije nego što je rat i Arapsko proljeće čak i počelo. Mislim da niti jedan američki predsjednik ne bi trebao donositi odluke na bazi hladnoratovskog ili igre na sve ili ništa (“zero sum game”) mentaliteta.

Jeste li čuli inaoguracioni govor predsjednika Trumpa; postoji li opasnost da upravo sad s njimu Bijeloj kući budemo svjedoci – još većeg gledanja kroz prste Putinu, posebno na Balkanu?

- Da, zato se sad trebamo skoncentrisati na riječ predsjednika Trumpa. On je napravio mnogo pozitivnih izjava o Putinu, pa ta ljubaznost zbunjuje. Ipak, činjenice su - da je predsjednik Putin ubijao svoje političke oponente, proganjao novinare, prisvojio dio Ukrajine i, podržao vladu u Siriji koja je plinom potrovala svoje ljude. Nema dakle mnogo toga u Putinovoj (radnoj) biografiji što unapređuje američke interese ili američke vrijednosti. Moja nada se sastoji u tome, da će, kada predsjednik Trump bude u situaciji vrhovnog zapovjednika donosio odluke - biti dobro savjetovan od strane cijelog spektra njegovog kabineta. I, da će početi sagledavati kako je ekstremno važno da se mi angažujemo (s Rusijom – op.a.), ali principijelno, a ne da praktikujemo historijsku amneziju oko onoga što je Rusija upravo uradila u Siriji i Sjedinjenim Državama (oko izbora – op.a.).

A što se Balkana tiće, svi vidimo (Milorada) Dodika i ostale da jačaju, upravo zbog te činjenice da Putin pokazuje svoje mišiće.

Kako uopće gledate na odluku Vašingtona da konačno fakturiše Dodiku američke sankcije zbog secesionizma i antidejtonskog djelovanja?

- Vidjela sam reakciju našeg ambasadora u Sarajevu (Maureen Cormack) i to je sasvim ispravno. Željela bi još samo upozoriti sve te nacionaliste – sve one koji prakticiraju jednu vrstu ekskluzivnosti u vladanju, one koji visoko ističu svoju etničku pripadnost ili svoju religiju, računajući, uzto na Putina i, misleći -- da se on uzdiže i da je on "veliki vođa" koga trebaju podržati: oni trebaju pogledati unaprijed – na ekonomske faktore i shvatiti gdje će to kretanje završiti. To neće završiti dobro.

Parada ili evropski put

Šta praćenje Putina konkretno znači za BiH, ali i za Srbiju, gdje su veze sa Rusijom mnogo dublje od političkih ili samo ekonomskih?

Pa kada se takva putanja prezentira ljudima u centralnoj Evropi, kroz pitanje – da li želite ići u pravcu pluralizma, otvorenosti, slobodnoj trgovini – otvorenom tržištu, mogućnosti putovanja, što je u osnovi evropski smjer kretanja, ili želite ići u nekom praiskononskoj, plemenskoj, populističkoj, autokratskoj ideologiji, koja vas čini zadovoljnim na paradi, ali veoma izvjesno ne kreira poslove ili prilike za ljude – urgirala bih kod ljudi da duboko razmisle o tome. Da pogledaju u fakte, a ne da slijede šovinizam.

Dijete Bosne

Šta ćete raditi nakon UN-a i namjeravate li u neko vrijeme ponovo putovati u Bosnu? Po Vašoj vlastitoj definiciji Vi ste dijete Bosne, zar ne?

Pa da. Posebno sam vezana za Bosnu, naravno i zbog onog ratnog iskustva, i zato voljela da ponovo odem tamo. U Bosnu bi slijedeći put htjela otputovati sa svojom porodicom, svojm djecom i mužem, da im govorim o mojim iskustvima, koja su oblikovala sve ono što sam naučila – o ljudskom stradanju, o mirovnim operacijama UN-a, izbjeglicama, o geostrategiji ... Sve sam to doživjela veoma lično u svojim dvadesetim godinama, ne mogu to nikako zaboraviti. Posljedni put sam tamo bila na obljetnici Srebrenice, kada me predsjednik Obama poslao. U svakom slučaju, nisam već dugo bila u Bosni.

Što se Amerike tiće, vražam se u Boston, gdje ću prvo uzeti dubok dah, posvetiti se svojoj porodici, poslije dugog puta sa Obamom, s kojim sam politički sarađivala skoro 12 godina. Nažalost, neki rani potezi predsjednika Trumpa nagovještavaju da će moj odmor kratko trajati; morat ću se angažovati. Američki ulozi u globalnoj geostrategiji sada ogromni, kao nikad prije.

Mir i koegzistencija

Uz Putina koji pokazuje silu, znam da će za neke na Balkanu biti veoma teško vrijeme pred nama. Ali, doista vjerujem da će svi ljudi u regionu izabrati stazu mira – i odlučiti se za mir sada. Iako je prošlo 20 godina, to je još uvjek lomljiv mir, jer na djelu je ne sasvim lagana koegzistencija, jedna vrsta ponovnog međusobnog mješanja, koje je prekinuto ratom u Bosni 1992. Jasno nam je da još mnogo toga treba učiniti da bi se produbio i učvrstio korjen mira, ali valja računati na to, da će mladi ljudi u regionu izabrati pravi put, odbacujući nacionalizam, šovinizam i etnocentricizam. Sve to ne plaća račune na kraju mjeseca.