Razgovarala: Azra ISLAMAGIĆ-MULAHMETOVIĆ / Facebook i privatni album
Novosađanin Ivan Fece Firči (54), čovjek čvrstog stava i britkog jezika, muzičar je koji se, prije svega, proslavio za bubnjevima u bendu “Ekatarina Velika”. S EKV-om svirao je u dva perioda, odnosno u vrijeme nastajanja njihovog prvog albuma 1984. - 1985. te tri godine poslije, ponovo kratko. Tokom karijere promijenio je brojne bendove, počevši od prvog koji se zvao “Alfa” preko grupe “Luna”, u kojoj je bio jedan od osnivača, do “The Belltowera”, “Chain of Commanda” i drugih u kojima je svirao u vrijeme boravka u Americi.
Na tom kontinentu devedesetih je radio sve i svašta, bio barmen i građevinac, ali je i isplivavao mnogo jači. Danas kao vlasnik “Think Tank Studija” i osnivač “Firchie Drumsa”, biznisa koji je započeo u Americi, a koji podrazumijeva proizvodnju i prodaju bubnjeva sa specifičnom vrstom štimovanja, živi lagodno.
Ipak, u intervjuu za “Dnevni avaz” poručuje da broj novčanica u džepu ne određuje sreću, da su njegovi dani u potpunosti popunjeni, ali i da sve manje svira. Jedino pitanje na koje je negodovao ticalo se njegove bivše supruge, nekadašnjeg seks-simbola i pjevačice grupe “Denis & Denis” Marine Perazić.
Disko večeri
Rekli su mi da Vas ne zovem prije 14 sati i da ste zamijenili dan za noć. Je li to tačno, kakva je Vaša svakodnevica?
- Jao, ne želiš da znaš. U fazi smo završavanja studija i nove sale i nekih tehnikalija. Rastreseni smo na stotinu strana, od žica do pločica, kablova i mikrofona. Nas nekoliko stalno radi na tome.
"Think Tank Studio” ima bogat program i čini se da je vrlo popularan.
- Mi smo multimedijalni prostor koji podržava sve, od izložbi, modnih revija, predstava, stand up komedija, koncerata, disko večeri i tako dalje. Uglavnom radimo isključivo autorske projekte.
Znači li to da i dalje držite do kvaliteta, ne date se prodati?
- Zavisi od cijene, drugarice.
Svrate li ponekad u Vaš studio i umjetnici i bendovi iz BiH?
- Iskreno, ne znam, jer imamo i po 25 raznih dešavanja mjesečno. Ne obraćam pažnju na to odakle je ko. Bila je gomila bendova i iz Slovenije i Hrvatske, ali ne obraćam pažnju ni na to ni da li nekoga poznajem. Mi bismo samo voljeli da ugostimo svakoga ko je originalan. Da me ne shvate pogrešno, ko se prijavi, dobro je došao i sretni smo što možemo reći da tri mjeseca unaprijed nemamo slobodnog datuma.
Bilo je dana kada ste radili sve i svašta, koliko je bilo teže tada nego sada?
- A ko nije, takva su vremena. Ali, ona nisu uvijek bila. Kada sam bio Titov pionir, vremena su bila skroz drugačija. Nisi morao da budeš ljekar, pekar i apotekar samo da bi kupio hljeb. Bilo je jednostavno baviti se svojim poslom i svojim zanimanjem. Kao da ne znate, danas ima mnogo više fakultetski obrazovanih ljudi koji rade neke potpuno lijeve poslove.
U Americi ste proveli 26 godina da biste se ponovo usidrili u rodnom gradu, odakle prodajete bubnjeve svuda po svijetu.
- Nisam baš siguran da je to tačno, možda sam sada samo najduže u Novom Sadu, ali skoknem s vremena na vrijeme svuda pomalo. Što se tiče bubnjeva, specifični smo po tome što radimo štimanje bubnjeva koje je namijenjeno instrumentalistima koji koriste perkusije, a to radim već nekih 30 godina. To je naša mala firma, a 99,90 posto izvozimo, ovdje kao da nas nema.
Kakva Vam je konkurencija u regionu?
- To što mi radimo, ne radi niko u svijetu. Nijedna od velikih kompanija koja proizvodi bubnjeve, nema da ponudi ništa slično.
Vratimo se muzici. Pečat Vašoj karijeri dala je grupa EKV. S legendarnim Milanom Mladenovićem bili ste veoma bliski. Kako biste se osvrnuli na 22 godine od njegove smrti?
- Nisam siguran da sve može da se sažme u jednu rečenicu. Da ne zvučim cinično, ali više mi je to privatna stvar, nisam siguran da je EKV ostavio traga što bi moglo na duže staze ostati u mislima. Ipak se nadam i da nisam u pravu. Ali, kada pogledamo na ovu lavinu silikona i idiotizma, onda ne gledamo na to kao da je EKV bio nešto što je pomjerilo stvari. Ima nekih ljudi koji se drže te priče i poruke, a jedna besmisleno velika većina se davi u dobro znamo čemu, tako da tu nisam baš specijalno optimistički raspoložen.
Odgovorno tvrdim da mi, kao medij, nismo zaboravili na sve ono što su Milan Mladenović, EKV i još nekoliko bendova uradili u vrijeme kada je BiH bila prekrivena mirisom baruta.
- Vidite, to je kao između nas dvoje, između vašeg lista i mene, da se uopće osvrćemo na tu temu. Ali, realno, pogledajte oko sebe, u većini medija i svim ostalim uglovima nećete naći po dvije-tri tačkice osvrta na to. Ponovit ću, nadam se da nisam u pravu, jer su pojedini gradovi svojim ulicama dali nazive po imenu Milana Mladenovića, iako bi se Milan prvi tome protivio. Tužno je na šta se sve srozalo. To je tada djelovalo kao da će mnogo više učiniti, jer je prvi Mladenović bio duboko razočaran stanjem u kojem se nalazi cijela bivša Jugoslavija.
Milan, Vi i Sarajevo?
- Počevši od pjesme koja kaže “Sarajevo, kristalna sećanja” pa nadalje, kao i Milan, i ja sam dosta vremena proveo u Sarajevu, svirao sam tu, snimao sam album tu, nedavno sam ga posjetio, tako da je i meni na vrlo sličan način isto tako kristalno sjećanje.
S njegovim odlaskom izgubili ste najboljeg prijatelja.
- Živili smo zajedno sve do mog odlaska u Ameriku, bio mi je najbliži.
Ne ponovilo se
Kako provodite slobodno vrijeme?
- Koje slobodno vrijeme, šta je to?
To Vam je ono kad dođete kući, ne morate ništa, pa i TV ugasite da Vas ne ometa.
- TV uopće ne gledam, služi mi samo da pravi buku u pozadini. Nemam ja slobodno vrijeme, čak se i šalim u društvu kada svi pričaju da su bili tu i tamo, kažem: “Znaš kada sam se ja vratio zadnji put sa mora - 2004.” Ne interesuju me klasični odmori u smislu spremaš se da bi negdje išao i nešto radio. To mi je oduvijek bilo strano. Moj cijeli život je veliki odmor. Ni to što radim ne smatram radom. Rade oni ljudi koji idu od 9 do 17 sati na neki posao i većinom ga mrze. Ja volim to što radim i samim tim ga i ne doživljavam kao rad. Niti mi teško pada bez obzira na to što je, realno, teško. Ustvari, imali smo nedavno veliku pljačku i to teško proživljavam. Opljačkali su mi i kuću i studio.
Jeste li vratili najvrednije stvari?
- Naravno da nismo ništa. Bilo - otišlo, ne ponovilo se. Neuhvatljivi su su bili na djelu.
Za razliku od Vas, Vaša bivša supruga Marina Perazić u posljednje vrijeme se na razne načine bori s finansijskim krizama. Boli li Vas to, ipak ste proveli mnogo važnih momenata zajedno?
- Shvati ovo, da je nisi spomenula, ne bih se sjetio ni da postoji ta osoba! Život ide dalje, nemam ja vremena za stare priče. Ne bih se ni sjetio da postoji.
Imate li nekoga ko Vas emotivno čini sretnim?
- Naravno. Ja sam uvijek emotivno ispunjen. To je najlakše.
Želite li još nešto dodati u ovom intervjuu?
- Mladi, idite i vidite svijet. Nemojte se fokusirati na neke materijalne stvari. Ne vidim da je previše bitno koliko krokodilčića imaš na majici.
A Facebook i društvene mreže? Mora se nešto i objaviti.
- Takva su vremena, ali prije ili kasnije, čak i najgluplja osoba doživi neku vrstu spoznaje i shvati da mu malo više novčanica u džepu ne znači ama baš ništa.
Mnogi, ipak, prvo čekaju da stignu do viška novčića da bi shvatili tako nešto.
- Naravno da to nije nužno i to počinje od roditelja, koji su, nažalost, generacija najvećih idiota. To je i rezultat svega onoga što vidimo.
Vjerujete li u bolja vremena?
- Nisam optimističan. To su stvari kojima je potrebno mnogo za liječenje rana, a ovakve rane traju generacijama. Ne možete tek tako gurnuti pod tepih neke stvari za koje je trebalo hiljadu godina da se izgrade. Pri tome ne mislim ni na šta konkretno nego prije na duhovno stanje svih u regionu. Ovo slobodno može da se nazove duhovno doba kolere. Uključite televiziju i vidjet ćete o čemu se radi.
Nemam bend
Koliko često svirate u posljednje vrijeme?
- Tu i tamo. Ima sedmica kada sviram često, a ima i kada uopće ne sviram. Varira od mog raspoloženja. Nema pravila, nemam nikakav bend i nikoga s kim aktivno radim.
Moje kćerke
U kakvom ste odnosu s kćerkama Lunom i Mijom?
- Luna je u Americi, bila je nedavno ovdje. Obožavam svoje kćerke, aktivno pratim šta rade i podržavam sve čime se bave. Nadam se da će više nego ja vidjeti ovu planetu i da će i to shvatiti kao što treba da shvate, da je ovo njihova planeta, a ne da ima političke granice.
Mnogi se svojim mislima i ponašanjem trude vratiti prirodi. Jeste li i Vi pobornik toga?
- Ne, čak me to uopće ne zanima. Svi smo mi dio prirode, automatski, po rođenju. Priroda spada u čin više od onoga što osjetim i što vide moje oči.
