Putovati autostopom u Evropi nije nikakav poduhvat. Turisti spakuju ranac i pored ceste! Obiđu Stari kontinent, zalutaju i do nas. Tako su nekad putovali i naši očevi, amidže, daidže... Sjećamo se makar jedne priče kako su nekad davno autostopom stizali na more. Tako se i vraćali kući.
Ima, kako nema
Kad sam kretao na put po Bosni autostopom, kolege su mi rekle:
- Nemoj, opasno je.
Oni malo mudriji govorili su mi da je autostop davno prošlo vrijeme, pa me podsjećali na priče iz crne hronike, pretučene i opljačkane autostopere...
Zamisao je bila da stopiranje počne u Čapljini i za tri dana da se dođe do Brčkog. U subotu ujutro, 14. januara, s čapljinskog kolodvora počinje avantura. Ranije sam odlučio da svakom vozaču priznam da sam novinar „Dnevnog avaza“ i da je vožnja s njima socijalni eksperiment. U Čapljini je polusatno čekanje urodilo plodom. Vozač iz okoline Mostara zaustavlja se i govori:
Prva stanica stopiranja bila je raskrsnica u Čapljini
- Upadaj!
Nakon nekoliko rečenica, „kiša će“, „ima sunca“, „sinoć je ljuštrila“, uslijedilo je pitanje:
- Čime se baviš?
- Novinar, putujem do Brčkog.
- E, moj pajdo, nećeš nikad stići. A ja mislio da si student, pa ti stao, inače ne stajem stoperima - sipalo je iz vozača.
Onda smo skrenuli na druge teme - o poslu, omladini koja kuka i neće da radi...
- Ima posla ko hoće raditi - rekao je Denis i skrenuo u podnožje Počitelja.
„Bitanga“ i autostoper
U Počitelju sunce. Dvojica momaka Almir i Armin ispred kafane. Upitasmo ih poznaju li Natka Bitangu, s kojim sam se trebao sresti u Čapljini. Ali nisam, nije se javljao na telefon. Almir i Armin ga znaju, ali ne znaju njegov broj telefona. Nema veze, ionako idem dalje. Stojim pored ceste s dignutim palcem, poneki vozač zadrži pogled. Ima i onih koji bi me rado primili, ali, eto, voze još koji kilometar dalje. Na kraju se zaustavlja crvena Škoda.
Rahić i Džananović u Počitelju: Ispričali „lokalnim momcima“ za novinara
- Ne bacaj cigaru, ulazi, novinaru - dobacio je vozač, koji mi se predstavlja kao Natko Bitanga.
- E, pa ne mogu da vjerujem, jutros iz Čapljine sam te zvao, nije validan broj - oduševljeno kažem.
I sjedam. Koja slučajnost. Tražim Natka u Čapljini, a nađem ga u Počitelju.
Do Mostara bilo veselo: Hoćeš li dim
Na zadnjem sjedištu šutljivi momak vadi nešto iz torbe. Da smota.
- Hercegovački duhan - pitam, svjestan da se radi o marihuani.
Svi prasnuše u smijeh.
- Jeste, jeste, duhan. Ovaj je najbolji - govore grohotom se smijući.
- Hoćeš li dim - pitaju.
- Ma jok, radim!
- Čuj radi, ko danas još radi. De slikaj manastir u Žitomislićima - govori vozač koji se predstavio kao Natko Bitanga.
Fotografiram iz automobila, nema potrebe da se zaustavljamo.
- Imaš li ti para, novinaru - pita vozač.
- Imam, šta treba?
- Ništa, da idemo na pitu - govori i opet se svi smiju.
Dođosmo do Mostara. Ljubazno pitaju gdje da me ostave.
- Nemam pojma, do dopisništva „Avaza“ - odgovaram.
- To ti je niđe veze - govori Natko Bitanga i pojašnjava da se tako zove kafić kod našeg dopisništva.
Ja izađem iz auta, a oni odmah u smijeh.
- Čuvaj se, momak, ima svega. Poselamio te Natko Bitanga - dobacuju mi.
Tek tad shvatih da to nije bio Natko Bitanga, već da im je konobar u Počitelju ispričao moje muke i da su htjeli da se malo zezaju.
Mudri Salem
Već je poslije podne i žurim iz Mostara do magistrale u Sutini. Tu je lakše naći prijevoz. Tako je i bilo. Začas se zaustavlja vozač i kaže da ide do Bijelog Polja.
- Da sam znao da si novinar, ne bih ti stao, ali, hajde, kad si već tu - govori mi.
Ne razgovaramo puno. Neugodna situacija. Srećom, dođosmo do Bijelog Polja. Na proširenju još jedan stoper. Krenuo s posla kući u Jablanicu.
Stoper Salem u Bijelom Polju kod Mostara: Konkurencija na cesti
- Neće nam niko nikad stati kad nas je dvojica - konstatira mudro Salem i tješi me da ćemo do Jablanice, ako ništa, stići autobusom.
Tako i bi. Stade nam autobus. U Jablanici ću prespavati. Pala je i noć. Noću niko ne vozi stopere. A ovaj stoper nije baš ni toliko hrabar da digne prst po mrklom mraku.
U Jablanici nas je zatekla noć: Dalje se nije moglo
Nedjelja, osam ujutro. Iz Jablanice u Konjic krećem taban-fijakerom. Pa dokle dobacim. U tunelu Crnaja zaustavlja se vozač Caddyja.
Ispred tunela Klin: Iz Jablanice u Konjic smo krenuli taban-fijakerom
Alem je iz Jablanice, vozi brašno do Konjica. Ima posebnu filozofiju.
Alem iz Jablanice stao u tunelu Crnaja: Ne treba bijedi pomagati
- Bijedi ne treba pomagati, ružno je to reći. Pomogneš čovjeku, on se okrene protiv tebe - ogorčen je Alem.
U Konjicu se raziđosmo. Valja dalje do Sarajeva. Bezuspješno stopiranje dva sata. Na kraju autobus je bio jedina opcija da se dođe do Sarajeva.
Na Stupskoj petlji u Sarajevu svega 20 minuta čekanja. Do Tešnja će me povesti mirni, samozatajni vozač. No, zna šta hoće...
- Ako upališ tu kameru, odmah ćeš izaći iz vozila - uputio je upozorenje.
O čemu god da smo pokušali razgovarati, sve se svodilo na njegov zaključak - „ma, nije to ništa“. Stigosmo do Tešnja. Tu je bio i kraj naše avanture. Kolege iz redakcije bile su u pravu. Niko više nije stao stoperu pored puta. Uzalud je bilo čekati...