Onaj ko je šef Bijele kuće, taj ima najveću moć u svjetskoj politici – vjeruje se.  Ali nije baš tako: ovlaštenja predsjednika Sjedinjenih Američkih Država su ograničena. I drugi imaju ponešto da kažu.
Donald Trump danas i zvanično postaje 45. predsjednik SAD

Ustav kaže...

Američki predsejdnik se bira na četiri godine, ali najkasnije kraj dolazi nakon dva mandata. On je šef države i vlade, dakle diriguje državnim aparatom. Njegov zadatak je da sprovodi zakone koje je izglasao Kongres. Oko četiri miliona ljudi radi za izvršnu vlast. Predsjednik kao najviši diplomata može da prima ambasadore i time priznaje države, piše Deutche Welle.
Kontrolni mehanizam
Tri stuba vlasti imaju pravo da utiču jedan na drugog i time međusobno mogu da ograničavaju vlast. Predsjednik ima pravo da pomiluje ljude i imenuje sudije – ali samo uz saglasnost Senata. Predsjednik imenuje i svoje ministre i ambasadore – ukoliko to Senat odobri. To je jedno od sredstava za kontrolu izvršne vlasti.

Moć "Govora o stanju nacije"

Predsjednik mora da informiše Kongres o stanju u zemlji – to radi u svom "govoru o stanju nacije". On Kongresu doduše ne može da predlaže zakone, ali u govoru može da izloži svoje teme. Time je u stanju da Kongres javno stavi pod pritisak. Više od toga ne.

On može jednostavno da kaže "ne"

Ukoliko predsjednik Kongresu jedan zakonski prijedlog vrati bez potpisa, time ulaže svoj veto. Taj veto Kongres može da stavi van snage samo ako ima dvotrećinsku većinu u oba doma. Prema podacima Senata, u istoriji SAD je od 1.500 veta bilo nadglasano tek 111, dakle nešto više od sedam procenata.

Sive zone u definiciji vlasti

Ustav i presude Vrhovnog suda ne govore jasno kolika je moć predsjednika. Jedan trik omogućava drugi tip veta, „džepni veto“. Pod određenim uslovima predsjednik može jedan zakonski prijedlog "da strpa u torbu", time je on nevažeći. Kongres taj veto ne može da nadglasa. Taj trik je iskorišten više od hiljadu puta.
Preporuke koje su kao zakon
Predsjednik može da naloži članovima vlade kako da izvršavaju svoje obaveze. Te preporuke, takozvani „nalozi za izvršenje“, imaju snagu zakona. Niko ne mora da ih odobri. Ipak, predsjednik ne može da radi sve šta hoće. Sudovi mogu da ukinu naloge ili Kongres može da usvoji zakon koji se tome protivi. A naredni predsjednik opet može da ih ukine.

Izigrati Kongres…

Predsjednik može da sklapa ugovore sa drugim vladama, koje onda Senat mora da odobri sa dvotrećinskom većinom. Da bi to zaobišli, predsjednici umjesto ugovora koriste „izvršne sporazume“ (Executive Agreements), dogovore koje su postigle vlade, koje Kongres ne mora da odobri. Oni važe sve dok Kongres ne uloži prigovor ili usvoji zakon koji te sporazume poništava.

…i onda ponovo odgovor

Predsjednik je vrhovni komandant vojnih snaga SAD, ali rat objavljuje Kongres. Nejasno ostaje, u kojoj mjeri predsjednik može bez saglasnosti da pošalje vojsku u neki oružani sukob. Za Kongres je ulaskom u Vijetnamski rat prekoračena crvena linija, te je pokrenut zakonski postupak. Dakle predsjednik ima nadležnosti sve dok Kongres ne reaguje.

Ultimativna kontrola

Ukoliko predsjednik zloupotrebi svoju funkciju i prekrši zakon, Predstavnički dom može da pokrene postupak njegovog razvlašćenja. Do sada je to učinjeno dva puta- bez uspijeha. Postoji međutim jedan mnogo moćniji instrument da se zaustavi predsjednička samovolja: Kongres je nadležan za zakon o budžetu. On odobrava budžet i predsjedniku jednostavno može da zavrne finansijsku slavinu.