Priznajem da ovaj naslov pozajmljujem iz američkih novina, iako nisam vjernik u hvalospjeve ličnostima, posebno ne političarima - protiv sam pukog sljedbeništva. Znamo već da niko od ljudi nikad nije sasvim u pravu! Ali, Barak Obama (Barack) je drugačiji u američkim, a sve više i svjetskim okvirima. Posebno tamo gdje se politika pretvara u spektakl kičeraja, neukusa i neznanja. I gdje čak i politički teatar zvuči kao “sveučilište” u odnosu na tekući politički cirkus, uz dužno poštovanje žonglerima i dresiranim zvijerima.

Čovjek principa

Osam godina u Bijeloj kući proveo je bez i najmanjeg personalnog skandala, za razliku od, recimo, Klintonovih (Bill i Hillary Clinton), čiji su “ormari puni kostura”, kako to Amerikanci vole reći. Nije Obama nimalo pretjerao kada je nakon beskrajno srčane podrške u nastojanju da Hilari nadvlada Trampa (Donald Trump) izjavio da bi ga on lagano pobijedio na izborima 8. novembra 2016., samo da američki ustav dozvoljava treći predsjednički mandat.

Jer, Obama, sada vidimo, ima dušu koju je kako-tako sačuvao od politike, a Hilari je ipak bila politički robot, čija je mašina na kraju zaribala. Ni često oholi Tramp ne bi Obami mogao odbiti pero, a kamoli reciklirati stare skandale, od finansijske pohlepe do ličnih, da ne kažem bizarnih seksualnih afera, kao što se to, uz sve ostalo, fakturiralo Donaldu i njegovim oponentima.

Slagali se mi ili ne s odlazećim predsjednikom, prigovarali mu ili ne za nedorečenost i nezavršene poslove, čiju je realizaciju minirao republikanski Kongres, Obama odlazi kao čovjek principa.

Obama je bio “vojnik - džentlmen u gerilskom ratu” 

Duga bi bila, dakle, ta lista poslova koje nije završio, a i mi, narcisoidni Balkanci, možemo prigovoriti da Barak Balkan skoro nije ni spominjao. Ali, na stolici na kojoj su prije njega, pored ostalih, sjedili Dvajt Ajzenhauer (Dwight Eisenhower) ili Džon Kenedi (John Kennedy), Obamin uspjeh se sastoji i u tome što je preživio korporacijsku Ameriku. I uz to je čak revolucionarno i mijenjao, bar po rubovima.

Od otvaranja Kube i iranskog nuklearnog dogovora do dostupnog zdravstvenog osiguranja za više od 20 miliona Amerikanaca, na domaćem terenu Obama je, kako je to lijepo napisao jedan američki kolumnista, bio “vojnik - džentlmen u gerilskom ratu”.

Politički Apolon

No, njegov će personalitet čak i nadmašiti njegovu politiku. Bio je neviđeni erudita, orator enciklopedijskog duha i čovjek klasične pismenosti, koja je gotovo relikvija u ovo tehnološko doba. U vremenu u kome vlada patos rijaliti šoua (reality-show), koji je, uostalom, iznjedrio Donalda Trampa i bogzna koga će još, Obama se već izdigao kao politički Apolon.

Bio je doista i dio imperijalne svetkovine i sjaja, ali Barak Obama bio je i neka prirodna, skoro aristokratska kontrateža tehnološkoj banalnosti i virtuelnoj realnosti, koja inertne konzumente odvaja od prosperiteta.

Nije ni čudo što, prema akademskim anketama (Quinnipiac University Poll), više od 55 posto Amerikanaca podržava, a samo 39 posto ne odobrava Obamin rad, dok podrška izabranom predsjedniku Trampu još ne prelazi 37 posto.

Čekajte samo dok u Vašington zvanično “u bačvama stignu Trampov vrtlog skandala, sukobi, grubost, seljakljuk i osvetoljubivost”, strepe opravdano američki novinari. I pitaju se je li Tramp, kao čovjek koji posjeduje “više ljutnje od sposobnosti”, doista ikad pročitao ijednu knjigu. Zato, ne znajući za konkretne naslove, mi još, zapravo, i ne znamo ko je pravi Donald Tramp? Osim što ga zbog ruske veze nazivaju novim “manđurijanskim kandidatom” po istoimenom filmu iz 1962. godine.

S Trampom je svjetina dobila ono što je htjela; i tek će dobiti. Pitanje je samo ko će platiti račune. To je sada briga i bar 300.000 Bosanaca u Americi, za koje se pretpostavlja da su u najvećoj mjeri apstinirali od glasanja. Neka nam je nazdravlje.