BIH

Aleksandar Hemon: U Americi je kapitalizam pobijedio demokratiju

Svjetski poznati pisac

E. A.

15.1.2017

Razgovarao: Erol AVDOVIĆ
      
Svjetski poznati pisac, rođeni Sarajlija Aleksandar Hemon, ujedno i najnagrađivaniji američki književnik s Balkana, od 1992. godine živi i radi u Čikagu. U vrlo otvorenom intervjuu, ekskluzivno za “Avaz” Hemon žestoko govori o “ludosti” Trampove administracije, Obaminoj ostavštini i političkoj odgovornosti Klintonovih čija se uloga “precjenjuje” u BiH. 

Osvrće se i na često spominjanje Bosne, Srebrenice i Sarajeva u UN-u kada se govori o regionalnim ratnim žarištima. Iako prezauzet (predaje na dva univerziteta), uoči putovanja u Pariz i dalje po Evropi, odvojio je vrijeme da za naš list govori o moralnim izazovima svijeta. Za “Avaz” otkriva i koje četiri knjige trenutno piše. 
 
Kačenje amblema

O planetarnom stradanju sirijskog Alepa Hemon kaže kako je bilo očekivano da političari i diplomati, poput američke ambasadorice Samante Pauer (Samantha Power), tome prikače “amblem” bosanskog stradanja. Ali, kako kaže, najbolje o svemu svjedoče ljudi koji su lično preživjeli bosanski inferno, jer “za njih Bosna nije apstrakcija”. 
 
Svjedoci smo da prvo Libiju, a onda i Siriju često upoređuju s Bosnom. Hilari Klinton (Hillary Clinton) je Bengazi upoređivala sa Srebrenicom, a Samanta Pauer Alep. Pomaže li to prekidu stradanja ili je riječ samo o znanoj diplomatskoj retorici? 
 
- Pored svega, postoji tu i jedan problem s pojednostavljivanjem, jer čitavoj toj kompleksnosti stradanja treba prikačiti neki znak, neki amblem koji će biti razumljiv bez posebnih objašnjenja. To je način na koji mediji funkcionišu, naročito na Zapadu, s obzirom na slabu pažnju koja se obraća na ostatak svijeta. Utoliko je to razumljivo i može se očekivati. 

S druge strane, cijela situacija sa Sirijom i Alepom je toliko drugačija nego što je bila u Bosni. Postoji, naravno, sličnost, jer je to rat koji proizvodi razaranja i milione izbjeglica, ali sličnost je tu samo ako se gleda spolja i izdaleka. Te usporedbe su primjenjive samo kao dio tog medijskog diskursa, ali to nema neke posebne vrijednosti.
  
Radi li se tu onda o površnim, pa i brzopletim usporedbama Sirije i Bosne?
 
- Pa ja se sjećam kad me jedan fin čovjek, Amerikanac, kada je bio rat na Kosovu (1999.) i kada je Milošević pokušao da čisti Kosovo, upitao: “Hoće li se to brzo završiti ili ja to moram da razumijevam?” Sve te duge godine mržnje, te neke floskule s kojima se operisalo trebalo je objasniti, pa je on, vidjevši mene i poznajući me, znao da tu ima neke razlike i upitao me to. Postoji, dakle, taj neki plafon razumijevanja, pa mu se može prilijepiti amblem stradanja. Nisu Sarajevo ni Bosna bili lagani za razumijevanje, ali su postali jedan znak i zajedničko polje iskustva.
 
Srebreničani koji su preživjeli genocid, kao što je već dobro znana Adisada Dudić, advokatica u Vašingtonu, nisu baš sretni zbog upotrebe tog “amblema” stradanja i usporedbe Alepa sa Srebrenicom. To ih podsjeća na osobne patnje. Kako stvarnim žrtvama objasniti ili opravdati te usporedbe preko njihovih leđa?

- Sasvim je prirodno da ljudima koji su iskusili takvo nešto, direktno ili indirektno, to ide na živce i da im smeta apstrakcija tog iskustva. Tu je problem. Onima koji žive izvan tog iskustva, da bi uopšte mogli razumjeti kako to izgleda neophodna je, kao lijenost u saznanju, ta neka količina apstrakcije. A onome ko je bio u Srebrenici ili u Bosni ili je bio vezan uz sve to apstrakcija je narušavanje tog iskustva, pojednostavljivanje i eliminacija kompleksnosti čitavog tog iskustva. Mi iz Bosne i čitavog tog područja znamo da je tu ona linija koja razdvaja one koji još žive unutar tog iskustva i one koji žive van toga. Tu nastaju teškoće u komunikaciji. 
 
Kad Adisada nekome objašnjava šta se to desilo u Bosni, kao što smo mi svi objašnjavali - nemoguće je to potpuno objasniti. Jer, ljudima koji su to iskusili na svom tijelu, na svojoj porodici, na svojim voljenima, to nikad ne može biti apstrakcija. Ovima drugima je neizbježna apstrakcija. Ja se bavim pisanjem zato što mislim da je to jedna od stvari, dakle, umjetnost i književnost - mogu prekoračiti tu liniju i komunicirati preko nje. A to je teško. Mislim da je ljudski um, a naročito u ovim vremenima, sklon pojednostavljivanju ljudskog iskustva u cilju konzumacije i izbjegavanja teškoća.
 
Boravili ste ovdje u UN-u i napisali knjigu o toj svjetskoj organizaciji, proučavali ste tromost UN administracije, koja čak i poslije 70 rezolucija o Bosni, nakon propusta u Ruandi, još ne uspijeva prevazići podijeljenost svjetske diplomatije u vezi sa Sirijom. Kako?
 
- Da, knjiga je napisana i trebala bi biti objavljena naredne godine; njeno se objavljivanje stalno odgađa. Moja knjiga nije objašnjavanje UN-a, već jedan putopis vezan uz moj boravak tu i moje iskustvo u Njujorku. Ono što sam naučio i shvatio, mada mi to nije bilo nepoznato odranije, da utjecaj UN-a zavisi od Vijeća sigurnosti (VS), u kojem, najveći utjecaj ima pet stalnih članica (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina). 

UN se optužuje za neefikasnost dok ta neefikasnost proizilazi iz VS-a, jer tamo svaka od pet stalnih članica može staviti veto u bilo kom trenutku. Samo VS ima izvršne ovlasti, jer njihove odluke, teoretski, moraju izvršavati sve ostale članice. Međutim, ako se to izvršenje eskivira, nema nekih velikih posljedica. A kada Generalna skupština, dakle, 193 zemlje članice UN-a, donese neku odluku, ta rezolucija legalno nije obavezujuća za članstvo. U tom se kontekstu komplikuje slika UN-a, jer se u Vijeću sigurnosti, osim pet stalnih, i 10 zemalja - nestalnih članica rotira svake dvije godine i one pokušavaju da nekako utječu na donošenje izvršnih odluka. No, pet stalnih članica igra svoje političke igre unutar i izvan UN-a, tako da je ta slika Ujedinjenih nacija, kao nečeg što “ne zavisi” od pritisaka stalnih pet, velikih sila i država koje imaju moć - sasvim iluzorna. Ostale zemlje moraju da se povlađuju moći velikih sila na bilo koji način.
  
Prvo moral 

Tu se onda aktuelizira, posebno nakon našeg bosanskog iskustva, stalno pitanje - čemu nam onda služi UN?
 
- Mislim da je vrijednost UN-a utoliko važna jer bez Ujedinjenih nacija - sve bi bilo mnogo gore. UN je arena, prostor u kome je svijet kao jedinstvena kategorija zamisliv. Bez UN-a bi to bilo mnogo teže. Imajući u vidu ovakvo nereformisano Vijeće sigurnosti i ovakvu organizaciju rada UN-a, nemoguća je efikasnost koju svi žele, pa da se radi ono što od UN-a mnogi očekuju da radi. Baš poput dejtonskog ustava, i UN-u je, zbog tih ograničenja, nemoguće da efikasno funkcioniše.
 
U UN-u se pozivaju na moralne kategorije, spominju Srebrenicu ili Ruandu, a lekcije kao da još nisu naučene. Cinici bi se upitali ima li uopće smisla pozivati se na moralnost u tim surovim realpolitičkim okolnostima.
 
- Naravno da ima. I naravno da to treba činiti. Mislim da je to omogućeno time što UN, bez obzira na sve organizacione, strukturalne ili birokratske probleme, ako već konceptualno okupljaju čovječanstvo na jednom mjestu, onda se moralni problem čovječanstva i treba diskutovati u tom prostoru. To je najbolji, zapravo jedini prostor gdje predstavnici čovječanstva mogu jedni drugima pogledati u oči usljed teških moralnih pitanja. Da nema UN-a, gdje bi se to radilo? U kolumnama novina koje niko ne čita? Bilo bi to potpuno nemoguće. 

Kakva god i kolika su ograničenja u Vijeću sigurnosti, predstavnik Ruande tamo može sjediti, među onim rotacionim članovima, i upitati, recimo, francuskog ambasadora – zašto? Da nema UN-a kao arene u kojoj se kompletno čovječanstvo okuplja, koji bi to prostor bio u kojem bi se o moralnoj odgovornosti čovječanstva uopće moglo diskutovati? UN, dakle, ima obavezu da se tim bavi kao organizacija i kao konceptualni prostor.
 
Ali zašto onda UN, kao u slučaju Bosne, ne uspijeva, pa čak iznova doživljava i debakl kada se radi o Siriji? Kako tu braniti moral ubuduće?
 
- Da, mi znamo da će se ta moralna pitanja i zahtjevi suočiti s pragmatizmom međunarodne politike i s igrama stalnih i nestalnih članica u Vijeću sigurnosti, ali zato je taj moralni prostor ipak teško zamisliv bez Ujedinjenih nacija.
 
Kada smo se već uvjerili da stid nije baš važeća kategorija u međunarodnoj politici, je li onda ispravno to što je Samanta Pauer onako sročila pitanje Vitaliju Čurkinu, ruskom ambasadoru u UN-u - “Imate li vi uopće stida?” u vezi s Alepom? I usput se pozvala na Srebrenicu.
 
- Mislim da je ispravno, utoliko prije jer je UN pozornica na kojoj se takva pitanja jednostavno moraju postaviti. Da nije tu postavila to pitanje, gdje bi ga postavila? Ne bi valjda na konferenciji za štampu kad se susretnu dvije državne delegacije. Sasvim je druga priča kakav je ishod i koje su posljedice tog pitanja. Dakle, postoje ta strukturalna, politička i pragmatična ograničenja, ali se zato tu (u UN-u) može zamisliti postojanje čovječanstva na jednom mjestu.

Je li fakturiranje tog pitanja čak imperativ?
 
- Pa ne znam da li možemo govoriti o “imperativu”, jer Samanta je to već uradila. I dobro je da je uradila, bolje nego da nije.
  
Pauer je nekad pisala kako je “američka vanjska politika nemoralno preduzeće”. Vi ste u jednoj priči napisali da je svako ko radi za Stejt department na neki način moralno inferioran; napisali ste “asshole”. Šta danas mislite o tome?
 
- To je rečenica iz priče. To kaže moj lik. Ti ljudi (koji rade za državnu administraciju, op. a.) imaju kompleksne moralne porive i motivacije. A s druge strane tu je i pitanje slojevite odgovornosti. Svi imamo ličnu odgovornost prema svijetu, a kao članovi organizacija i kao građani imamo još jedan sloj odgovornosti. Pa ako ja kao pošten čovjek koji nikada nikome nisam učinio ništa zlo, niti naudio, predstavljam državu koja je “zločinačka”, onda je to moralno komplikovana situacija. Pri tome, naravno, ne mislim da su SAD zločinačka država. Zapravo, kompleksna moralna situacija se odnosi na predstavnike bilo koje države. Ja mislim da je jedan od razloga zašto je taj jezik diplomatije toliko lišen poezije, a to sam opisao u knjizi o UN-u, upravo u tome da bi se poravnalo to moralno polje, da ne bi bilo da nešto strči, kao to što je Samanta rekla u oči ono Čurkinu. Tako se u komunikaciji, uglavnom, upotrebljavaju fraze i riječi koje su lišene moralne dimenzije.
 
Pauer će, izgleda, nekoliko mjeseci (ako ne dadne ostavku 20. januara) u UN-u predstavljati Trampovu administraciju iako nema puno dodirnih tačaka s novim predsjednikom. Kako gledate na to?
 
- U Americi postoji tradicija mirnog prenosa vlasti. Teško je vjerovati da će Samanta Pauer biti budući državni uposlenik. Ona je prihvatila uzuse na osnovu kojih američka državna infrastruktura ili mašinerija funkcioniše i teško je pomisliti da bi ona sada bila spremna da sve to pošalje “u vražiju mater”. Pretpostavljam, ipak, da će biti nekih poteza da se ono što je uradio Obama zaštiti od Trampa i ludila njegove administracije. Ono što se može zaštititi - štitit će se, vjerovatno će se to događati i ispod žita.
 
Naftni interesi
 
Tramp je za državnog sekretara predložio šefa “Exxon Mobila” Reksa Tilersona (Rex Tillerson), koji nema ni dana diplomatskog iskustva. Ima li tu mjesta za strahovanje? 
 
- Naravno da ima. Reks Tilerson predstavlja naftnu industriju prije nego što predstavlja američku demokratiju i on će donositi odluke u korist kapitalističkih operacija prije nego odluke u korist američke demokratije. To je zajednička nit svim Trampovim operacijama do sada.

Šta uopće znači dolazak Trampa na vlast?

- Prvo, mislim da je Tramp izabran kao kazna, a ne kao neko ko ima neku viziju društva ili neki utopijski glas, kao što ultrakonzervativci imaju neku svoju utopiju, po kojoj bi zabranili abortus, homoseksualizam i sl., a svi imali pištolje. Kao što to govori, recimo, senator Ted Kruz (Cruz). Ne. Tramp operiše na nivou ličnog interesa i svojih psihopatoloških impulsa. Tako da je on izabran da razruši stvari, da rasturi neke moralne, etičke, ideološke i društvene - državne okvire. Meni, doista, nije potpuno jasno kakav je impuls vodio njegove glasače. No, bit će vjerovatno borbi unutar administracije da se zaštiti nešto (iz Obaminog naslijeđa, op. a.). Republikanci i Tramp su saglasni u jednoj stvari - da treba razvaliti, koliko god se može, strukturu društva, koja ograničava verziju pohlepnog kapitalističkog sistema u koju vjeruje Tramp i oni koji ga podržavaju.
 
Šta znači kada se kapitalizam izjednačava s demokratijom, kao što kaže na Zapadu slavljeni Francis Fukujama (Fukuyama) u istoimenoj knjizi da će “kraj historije” kulminirati pobjedom te vrste demokratije?
 
- Jedna od stvari s američkim društvenim uređenjem je da je oduvijek postojala tenzija između kapitalizma i demokratije. Od građanskog rata, a onda nakon Velikog sloma (ekonomske krize) 1929. i Drugog svjetskog rata postojalo je aksiomatsko vjerovanje da su demokratija i kapitalizam ista stvar. I da je tržište ideja nemoguće bez tržišta dobara. A onda regulacija tržišta ograničava razmjenu ideja… 

Mislim da se s Bušom (George W. Bush) ta tenzija između američkog kapitalizma i demokratije pojačala, tako da smo došli u situaciju sukoba. Tramp je izraz toga. On je i dokaz da su u toj borbi između demokratije i kapitalizma republikanci konačno izabrali kapitalizam.

Mogući konflikti

Je li Trampov budući kabinet ogledalo te izgubljene bitke za demokratiju?
 
- Pa svi oni koje je on izabrao ili su kapitalisti (Wall Street) ili generali. Dakle, to su oni koji nemaju nikakvog zanimanja ili iskustva i koristi od demokratskih operacija. Znači, taj će se konflikt između demokratije i kapitalizma nastaviti i zaoštriti vjerovatno do nivoa oružanog konflikta.
 
Unutrašnjeg konflikta ili kako?
 
– Pa ne znam kakvog. Ali, bit će sukoba i neko će nastradati u svemu tome. Ja se kao pisac bavim zamišljanjem scenarija, ali još ga nisam završio. 

Znači li to da je Tramp opasniji od Buša?
 
- Pa Tramp bi bio nemoguć bez Buša. Zna se kako su organizovani invazija i rat u Iraku i kako se onda profitiralo od toga. Ne treba zaboraviti ni na mašineriju prisluškivanja i kontrolu stanovništva. U poređenju s Bušom i Trampom, Obama je bio odličan, ali s druge strane, Obama je nastavio neke od tih opresivnih strategija. On nije demontirao operativne modele koje su Buš, Čejni (bivši potpredsjednik SAD - Dick Cheney) i drugi uspostavili u CIA-i, NSA-i (National Security Agency) ili FBI-ju, niti način na koji američki kapitalizam funkcioniše. Bilo je preambiciozno očekivati to od Obame. I sada je to Tramp naslijedio. On u rukama sada ima najmoćniju državnu operativnu strukturu kontrole (stanovništva) u historiji.

Obama je napravio katastrofalnu grešku 

Kako definirati Obaminu zaostavštinu? Neki cinično tvrde da je njegov najveći uspjeh što je, uopće, ostao živ u političkom krajoliku u kojem američki vojno-industrijski kompleks vuče najvažnije konce?
 
- Ne mislim da je Obama i u jednom trenutku bio u opasnosti od vojne industrije niti od Wall Streeta, jer se on s njima lijepo slagao. Obama je izabran jer je on važio za bolju mogućnost (alternativu) i od Trampa i od Buša i zato što je Amerika, koja je toliko raznovrsna etnički, rasno, intelektualno, tapiserija ljudskosti. Takvo društvo je bilo više moguće zbog Obaminog izbora, a ne Buša i, sada, Trampa. Zato je Obamina vrijednost više simbolična nego što je neka baština.
 
Iskreno govoreći, osim prve dvije godine (njegovog predsjednikovanja od 2008. godine, op. a.), kada je imao demokratsku većinu u Kongresu, sve ostalo, kada su republikanci uspostavili brojčanu premoć - čitava republikanska strategija bila je da ga miniraju u svemu. On je imao velikih problema da temeljne stvari progura kroz Kongres. Obama je, međutim, napravio katastrofalnu grešku, možda iz nekih plemenitih poriva, jer je htio da bude predsjednik svim Amerikancima: nakon prve dvije godine kada su demokrati imali kontrolu nad Kongresom, on nije agresivno rasturio Republikansku partiju.
 
Dakle, kad je Buš izgubio, kad je republikansko krilo oslabljeno i kad je bilo u rasulu, kao što je to danas situacija s demokratima, Obama to nije uradio, iako nije bilo novog (republikanskog) ideološkog okvira. Ja vjerujem da, kad u fudbalu vaš tim vodi 5:0, onda treba ići na 10 nula. Naravno, Obama je, isto tako, znao da nijedan američki predsjednik nikada ne može čačkati dvije stvari - finansijsku i vojnu industriju, pa nije ni on. Američka demokratija operiše upravo dobro ako se izabere predsjednik koji to neće čačkati.

Klintonovi sistematski uništavali ljevicu 

Koliko su Klintonovi doprinijeli rasulu Demokratske partije iznutra i uopće Trampovoj pobjedi?

- Oni su doprinijeli, ali mi ne možemo kriviti žrtvu za nasilje. Radi se prije svega o političkoj odgovornosti Klintonovih i njihove partije. Već 25 godina sam u Americi i moj prvi predsjednik i prva izborna kampanja bila je vezana uz Bila Klintona (Bill). Vrlo dobro se sjećam i toga sam postao vrlo brzo svjestan da su Klintonovi sistematski uništavali ljevicu u Demokratskoj stranci i formulisali politiku triangulacije. To je ono da uvijek mogu računati na glasove sindikata, radničke klase, manjina, LGBT populacije itd., tako da se njima ne moraju dodvoravati. Zato su Klintonovi počeli da trče za onim što su mislili da je desni centar - tada se za to upotrebljavala fraza “soccer mom” (žene srednje klase, majke koje vode svoju djecu na fudbal, op. a.), dakle, bijelce srednje klase, jer su oni ti koji odlučuju izbore.
 
Demokratska partija je počela da se pomjera ka tom zamišljenom centru. Tada je Klinton počeo praviti mnoge odvratne kompromise, poput reforme socijalnog sistema “Welfare”. Klintonovi su se mnogo više bili slizali i s Wall Streetom od, recimo, Džimija Kartera (Jimmy Carter). Tako da su oni izgradili Demokratsku partiju u kojoj je ljevica totalno eliminisana. Iz te praznine je došao Berni Sanders (Bernie).

Je li Sanders uopće imao šanse s ovakvim Trampom i Hilari Klinton (Hillary)?
 
- Čisto sumnjam. Možda tu i tamo, teško bi to bilo. Ali, činjenica je da je Berni Sanders jedini socijalista u Kongresu i da nema nijedan drugi, od 1972. godine, govori za sebe. Iz ljevice jedino nisu uspjeli eliminisati Sandersa. Više nema nekih novih ljevičara niti vođa. Nema ni novih političara iz tog tabora, osim ovog - najtvrdoglavijeg, iako je on skoro beznačajan, dolazi iz Vermonta i nije ništa radio u Kongresu. On se jedini ukazao na proteklim izborima i ta ljevica koja je njega podržavala je potpuno nova generacija, koja se ne sjeća kako je bilo prije Klintona.

Ne vidim izlaz

Kako vidite Ameriku u dogledno vrijeme u toku vladavine Trampove administracije?
 
- Ne vidim izlaz. Bit će borbe koja se neće moći kontrolisati i ja se nadam da ćemo mi pobijediti u toj političkoj konfrontaciji. Nešto bi moglo iz toga izaći. U najboljem slučaju, iz tog bi se otpora mogla ponovo roditi nekakva američka ljevica, koja nije “hašišarluk” i nije Hilari Klinton. U protivnom, bit će načinjena velika šteta. Tramp će načiniti veliku štetu Americi. Pitanje je da li će na kraju tog procesa to moći da se popravi ili će se šteta nastaviti. 

Pišem četiri knjige istovremeno 

Šta novo spremate, koje knjige pišete?

- Pa, samo o tome bismo mogli imati poseban intervju (smijeh). Pišem četiri knjige istovremeno i pišem članke o Trampu koje još nisam počeo objavljivati. Predajem kreativno pisanje na dva mjesta i pišem svakodnevno u svom uredu u kome samog sebe nazivam “zaštićeni svjedok”. 

Evo, otkrit ću vam, jedna knjiga je roman koji počinje u Sarajevu 1914. godine, kad i Prvi svjetski rat, a završava negdje 1949. u Šangaju. Druga knjiga je o mojim roditeljima, koji žive tu, blizu, u Kanadi, iako svake godine provedu jedan period proljeća i ljeta u Sarajevu - kako oni gledaju na svijet oko nas. Pišem još knjigu posvećenu bh. dijaspori u Americi s radnim naslovom “Otkud ja ovdje...” i još knjigu svojih zabilješki i impresija. 

Svakodnevno uspijem napisati oko 1.500 riječi. Kad je drugim ljudima okolo katastrofa, meni proradi adrenalin i ja onda pojačam pisanje.