BIH

Predsjednik Srpskog građanskog vijeća - Pokret za ravnopravnost u BiH: Možemo živjeti zajedno!

Dnevnik Miladina Vidakovića

Miladin Vidaković

14.1.2017

Subota, 7. januar 

Čestitke prijatelja

Bude me telefonski pozivi i poruke, dragi ljudi i prijatelji čestitaju mi Božić. Ateista sam, ali s puno zadovoljstva i ljubavi prihvaćam čestitke, jer sam siguran da to čine iskreno. Drage su mi i raduju me kao da su stigle za Novu godinu, 1. maj ili 25. novembar. Ne stižem da im zahvalim i kažem da su mi ispunili dušu i učinili zadovoljstvo što su me se sjetili i poželjeli sreću, a prije svega dobro zdravlje. Ručak sam obavio, i pored više poziva, u porodici Stojana Crnogorca, sestrića moje pokojne supruge Branke, jer me je najviše podsjetio na nekada prijatni porodični ambijent, na vrijeme dok mi je porodica bila na okupu, na dobra stara vremena. 

Prije polaska na ručak prelistavam "Avaz" i obraćam pažnju na tekstove o dva velika umjetnika, dva Safeta, Sušića i Zeca. Oba velikana s impresivnim rezultatima, skromni, ali veliki. Pada mi u oči i tekst o neuspješnom političaru Željku Komšiću, koji već dvadesetak godina obavlja najvažnije državne funkcije bez ikakvih rezultata, tzv. opozicionera s važnim polugama u vlasti i bezobrazno velikom platom. Zamislite, čovjek mirne savjesti na Božić drugima drži lekcije o moralu i poštenju. 

Dan se ipak završava u lijepom raspoloženju. Ponovo sam s velikanima, gledam Vejna Runija (Weyn Rooney) i Mančester junajted, nekadašnjeg protivnika u ligi šampiona mog Sarajeva.

Nedjelja, 8. januar 

Ručak kod komšija

Jutros je Sarajevo najhladniji grad u Evropi. Telefoniram sestrama i interesujem se za njihovo zdravstveno stanje. Nazivam kuma i najboljeg prijatelja Mušeta. Zbog niskih temperatura odustajemo čak i od uobičajenih subotnjo-nedjeljnih druženja u našoj kafani "Ćoše". Teško smo odustali od kafice u "Ćošetu", svjesni da ćemo nedostajati starim prijateljima, pogotovo Arifu. Odgodili smo iz istih razloga i posjetu našem prijatelju Vinku. 

Lako sam napravio selekciju među pozivima koje su mi za božićne prijeme uputile zenička i mostarska "Prosvjeta" u odnosu na ručak u skromnoj i čestitoj porodici Ešpek, ovdje u mojoj Ilidži. Uvijek sam prednost davao neposrednom druženju u odnosu na zvanične protokolarne prijeme u institucijama i organizacijama. Ćaskanje uz ručak kod porodice Dragana Ešpeka je bilo veoma prijatno uz sjetne priče o nekadašnjem komšijskom druženju, dragim prijateljima, fudbalskim danima. 

Povratnička porodica Dragana i Gordane sa dvoje zlatne djece, Nenadom i Tijanom, na okupu, sretni na svom kućnom pragu. 

Ni paradiranje, ni postrojavanje 3. pješadijskog puka, pod komandom Mladena Ivanića, licemjernog političara, nije mi moglo pokvariti prijatno druženje s dragim mi komšijama, naravno očekujući da će se ta lakrdija istog dana i okončati.

Ponedjeljak, 9. januar

Sjećanje na zlo i užase

Opet je veoma hladno. Odlazim, ne baš rano, u kancelariju SGV-a. Sekretar Upravnog odbora Denis Vasić me informiše o aktivnostima, a profesorica Tatjana Žarković-Tafro se priključuje s prepunom kutijom božićnih kolača, kojima se uz razgovor zaslađujemo. Vijesti javljaju da se u Banjoj Luci obilježava 9. januar, kao dan Republike Srpske. Obuzima me hladnoća i jeza. 

U tramvaju za Ilidžu, još veća hladnoća, ista kao ona iz januara 1992. godine kada je Krajišnikova Skupština donosila odluke i deklaracije o odvajanju Srba od drugih naroda, stvaranju etnički čistih sredina i pripajanju Srbiji u cilju ostvarenja njihove višegodišnje ideje i sna o velikoj Srbiji.

Razmišljam o danu povodom kojeg sljedbenici Karadžićeve ideologije, za koju je u različitim sudovima BiH izrečeno više od 2.700 godina najtežih kazni za ratne zločine, slave i praznuju dan koji je donio samo zlo, podjele, zločine, silovanja, torture, stradanja, progone, izbjeglištva i genocid. Neizbježno mi se vraćaju slike kada sam sa suprugom, dva maloljetna sina i dvije plastične kese morao napustiti svoju Ilidžu, samo zato što nisam mislio kao oni, što sam bio uvjeren da možemo živjeti zajedno, kao što sam u to uvjeren i danas.

Stiješnjen u tramvaju, tresem se od te januarske hladnoće i sjećanja na dane 1992. godine kada su me kao odbornika SO Ilidža saslušavali tadašnji funkcioneri SDS-a i dio vlasti u fazi formiranja tzv. "srpskih opština" i uvjeravali me, ne baš blagim riječima, da kao Srbin odbornik trebam promijeniti svoju političku opciju i priključiti se njima. Da kao rođeni Ilidžanac od ugleda, sin partizana, mene trebaju, nudili mi pozicije od direktora do ministra u njihovoj, kako su govorili, budućoj vladi. Tvrdili su da se na Ilidži ne treba i ne može živjeti zajedno, oni koje do tada nisam ni poznavao, meni koji sam proveo najljepše i najsretnije dane na svojoj Ilidži. 

Na sebi svojstven način odbio sam njihove ponude i rekao da ne želim mijenjati svoje političko opredjeljenje i ostajem vjeran svojim idejama. Nakon mog takvog stava rečeno mi je: "Ovo ti je bila posljednja šansa". Bilo je jasno šta znače te riječi u vremenu kada je na Ilidži uveliko zveckalo oružje. Od tog razgovora pojačale su se prijetnje meni i članovima moje porodice. Vraćaju mi se slike prvih progona mojih komšija muslimana i Hrvata s Ilidže kojima nisam mogao pomoći.    

Sve to i još mnogo težih nedjela režim u Republici Srpskoj protuustavno danas slavi uz najveće počasti izvođenjem vojske iz kasarni i tako reafirmišući i nastavljajući ideologiju Karadžića, Mladića, Biljane Plavšić, Krajišnika i drugih. Svečana muzika, maskirne uniforme, duge cijevi, raport i komande, govori mržnje vođa i gostiju, sve podsjeća na ono najgore. 

Ipak, na paradi nema građana. Oni će reći bilo je hladno. Ja ću reći građanima s takvim vođama biće još hladnije. 

Utorak, 10. januar

Ponosan na SGV-PR

Umoran od nespavanja poslije ružnog prisjećanja na jedan od najstrašnijih dana u dugoj istoriji BiH koju velikosrpski nacionalisti i secesionisti ponovo žele da razruše i unište ili bar destabilizuju. Odlazim u kancelariju SGV-PR na uobičajene aktivnosti ponosan na činjenicu da mi je ukazano povjerenje da budem na čelu ove organizacije koja se od početka ratne 1992. godine suprotstavila Karadžiću i njegovim sljedbenicima i nikada nije prihvatila politički projekt nacionalne izolacije i razaranja bosanskohercegovačke državnosti ostajući i danas opredijeljena za progres i razvoj naše jedine domovine. Nastavljamo s realizacijom programskih ciljeva i zadataka u funkciji njenog jačanja uprkos svim izazovima i iskušenjima.

Srijeda, 11. januar

Podjela humanitarne pomoći

Aktivisti koji su radili na podjeli humanitarnih paketa za najsiromašnije povratničke porodice podnijeli su nam Izvještaj o realizaciji ove aktivnosti koju već tradicionalno organizujemo povodom Nove godine i Božića. Sretni smo što smo i u otežanim  materijalnim i vremenskim uslovima s uspjehom organizovali i ovu akciju. Ovu aktivnost teško bi organizovali da nije bilo pomoći načelnika opština Ilidže, Starog Grada Centra i Kantonalnog ministarstva za rad i socijalnu politiku.

Četvrtak, 12. januar

Uspješna saradnja

U razgovoru s ljubaznim i kooperativnim Nisvetom Mujanovićem, savjetnikom federalnog ministra za raseljena lica i izbjeglice Edina Ramića, razmjenjujemo dosadašnja iskustva u realizaciji zajedničkih projekata i onoga što nam je činiti u narednom periodu. S ministrom Ramićem imamo veoma dobru saradnju i, zahvaljujući njegovoj pomoći, uspijevamo realizovati veliki dio naših programskih zadataka. Naveče kod Mušeta uz ukusne uštipke koje je spremila kuma Baha razgovaramo najviše o mom odlasku djeci u posjetu. Zajednički žalimo što kumini uštipci ne mogu krenuti na putovanje za radost nekadašnjim dječacima i izbjeglicama s Ilidže.

Petak, 13. januar 

Posjeta djeci

Sutra rano putujem djeci u posjetu. Sinovi Risto i Mladen, maloljetni dječaci kada su morali napustiti Ilidžu, danas su uspješni poslovni ljudi u Londonu i Glazgovu. Oženjeni su Hrvaticom Julijom i Japankom Koko. Tamo im nisu branili da zajedno žive i da se vole, a ovdje bi neki htjeli da nam zabrane zajednički život. Najveća mi je briga kako rigoroznim britanskim carinicima sakriti kolače i ajvare od tetki Milice i Dese, poklone mladog kuma Harisa, pite iz "Zvrka" i somune od Saje. 

Radujem se raširenim rukama mojih najdražih. Ipak, ubrzo se vraćam u svoje Sarajevo, gdje ljudi mogu i hoće da se vole, zagrle i žive zajedno.