Potrebna nam je krajnja otvorenost i, nadasve, iskrenost da bismo postavili zdrave i stabilne temelje zajedničkom životu u BiH, poručio je u božićnom intervjuu za „Avaz“ episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.
Komentirajući aktuelna politička zbivanja, Grigorije kaže da krajnosti same po sebi nikada ne mogu donijeti dobro.
Dva antagonizma
Božić je blagdan mira i ljubavi. Koje su Vaše božićne poruke vjernicima?
- Radujte se, draga braćo i sestre, bar na današnji dan, bez obzira na to koliko briga imali i kakav teret na svojim leđima nosili, radujte se! Jer se rodi onaj koji će žrtvovati svoj život da bismo mi živjeli i koji će preuzeti naše grijehe da bi nama bilo oprošteno. Radujete se, jer se nedaćama treba suprotstavljati radošću, jer kada se mi radujemo, nečastivi tuguje. Nadiđimo nedaće, muku i tugu ne samo radošću nego i dobrotom, a veće dobrote nema od one Hristove. Zato se zagledajmo u lice Hristovo, u dobrotu Božijeg jaganjca, i učinimo bar jedno dobro djelo na ovaj najradosniji hrišćanski praznik i time se makar malo upodobimo i približimo neizrecivoj dobroti Bogočovjeka.
Božić je dan kada se bude optimizam i nada u bolje sutra. No, kako biti optimističan u društvu u kojem se iz dana u dan narod obeshrabruje?
- Vratimo se na riječi koje smo uputili vjernicima povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika. One nas nedvosmisleno uče da ne smijemo da se obeshrabrujemo i padamo u očajanje, jer očajanje ne dolazi od Boga, nego od đavola. Gospod nije očajavao ni u najtežim trenucima - kada je nevin stradao na krstu. Stoga ni mi, ugledavši se na Gospoda, ne smijemo da očajavamo, već da svoje misli i duh održavamo bodrim i napajamo ih radošću i dobrotom. Jer, kako reče jedan hrišćanski starac - kakve su nam misli, takav nam je život. Zato mislimo i činimo dobro da bi nam dobro zaista i bilo.
Ljudi svih vjera i nacionalnosti na ovim su prostorima stoljećima živjeli jedni s drugima, ali danas je sve više onih koji smatraju da suživot u BiH nije moguć. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
- Najopasnije je upuštati se u spekulacije da li je nešto moguće ili ne, a s druge strane ne raditi na tome da do tog suživota uistinu i dođe. Potrebna nam je krajnja otvorenost i, nadasve, iskrenost da bismo postavili zdrave i stabilne temelje zajedničkom životu u BiH. U te temelje potrebno je ugraditi mnogo strpljenja i predanosti, koji podrazumijevaju volju i želju za dijalogom, za razumijevanjem onog drugog i sposobnost da se prihvati i poštuje različitost.
Sila i nametanja
Šta mislite o političkim ciljevima za otcjepljenje jednog od entiteta s jedne te unitarnoj BiH s druge strane? Je li ijedna od ovih opcija realna?
- Krajnosti same po sebi nikada ne mogu donijeti dobro. BiH može opstati kao država jedino ako svi narodi u njoj budu podjednako tretirani, i u političkom, i u socijalnom, i u ekonomskom pogledu. Ako neko projavi želju da izađe iz zajednice u kojoj je do tada živio, to znači da u toj zajednici postoji problem i da taj problem treba rješavati na dobrobit svih članova zajednice, a nikako silom i nametanjima bilo kakve vrste. Dakle, potrebno je promijeniti ugao posmatranja cijele situacije koju spominjete, potrebno je sagledati problem u njegovoj suštini i težiti njegovom suštinskom rješavanju, a ne se fokusirati na sporedne stvari i govoriti o rješenjima koja podrazumijevaju krajnosti.
Borimo se s otuđenjem
Dolazak Božića oslikava i zajedništvo porodice, kao i istinsku radost s prijateljima. Kako možemo njegovati ove vrijednosti, s obzirom na to da živimo u vremenu otuđenosti?
- Još od vremena Adama i Eve ljudima je svojstvena otuđenost, dakle od trenutka kada su naši praroditelji prekršili Božiju zapovijest i kušali zabranjeni plod s Drveta poznanja dobra i zla. Tim činom su se prvi čovjek i prva žena udaljili, otuđili od Gospoda, a, sljedstveno tome, i jedno od drugoga. Kroz cjelokupnu ljudsku istoriju mi se, kao što vidite, borimo s otuđenjem, taj problem nije odlika samo našeg vremena.
S druge strane, nesumnjivo je da čovjek može opstati jedino u zajednici s Bogom i s bližnjima. Ova dva antagonizma, individualizam i otuđenost, s jedne strane, i zajedništvo i ljubav, s druge, vode neprestanu bitku u nama. Što se više približavamo Bogu, približavamo se i jedni drugima, što se više udaljavamo od Boga, udaljavamo se i jedni od drugih.
Za povratak je potreban posao
Prije šest godina sjedište Eparhije vraćeno je u Mostar. Tada ste pozvali Srbe da se vrate u Mostar, koji je za njih uvijek bio važan historijski i kulturni centar. Koliko ste zadovoljni njihovim povratkom?
- Mostar je, kao što rekoste, za Srbe bio uvijek važan istorijski i kulturni centar iz kojeg su potekli mnogi znameniti Srbi Hercegovci. Nažalost, danas se u Mostaru nisu u potpunosti stekli uslovi za povratak većeg broja srpskih porodica. Najveća barijera njihovom povratku jeste nemogućnost pronalaska adekvatnog zaposlenja, što je okosnica njihovog opstanka na ovim prostorima. Ipak, ne gubimo nadu da će se situacija promijeniti nabolje u budućnosti.
