Zazivanja na aveti i duhove

Sretna "nova" 1937?

Objavljeno: 07. 01. 2017 - 07:56 Novosti » Pogledi A A A Times Arial
Sretna
Avaz

Prošla godina prošla je u znaku sjećanja, podsjećanja, prizivanja i zazivanja na aveti i duhove iz nešto dalje i one iz nešto bliže prošlosti, dva sukcesivna režima.

Zašto šute

S jedne strane, ono što u svemu tome i nije toliko zanimljivo jesu činjenice da su nas na ta nešto dalja vremena manje podsjećali ljudi koji se tih vremena sjećaju kao svjedoci suvremenici, a neuporedivo više oni koji su o njima čitali samo u knjigama.

S druge strane, pak, nije zanimljivo ni to što su nas podsjećali na nešto bliža, ali ništa manje zloglasna vremena i režim, odnosno na sve njegove manjkavosti, podsjećali mahom oni koji su većinu, doduše, nematerijalnih vrijednosti iznijeli upravo iz tog ozloglašenog režima: besplatno zdravstveno i socijalno zaštićeni besplatno su odškolovani, neki besplatno magistrirali i doktorirali, radili, zarađivali, ženili se... živjeli.

Ne bih da budem zajedljiv, ali, budući da se radi isključivo o nematerijalnim vrijednostima - koje, strogo govoreći, i nisu neke "vrijednosti", jer je vrijednost isključivo materijalna kategorija - demokratiju su iskoristili da sve to po nekoliko (miliona) puta materijaliziraju.

Šalu nastranu, toliko pozivanje na prošlost, iz bilo kojeg naučnog ugla posmatrano, ustvari, govori ne o prošlosti (koja je prošla, dakle, više ne postoji), nego isključivo o sadašnjosti. Jer, ako hrvatski Hrvati tek slave 1940. godinu, srbijanski Srbi nikako da se dogovore je li 1942. ili ipak 1943. godina, te sasvim logično još ne mogu da završe Drugi svjetski rat, a Bošnjaci se još koprcaju u maglovitom periodu između dva svjetska rata boreći se za vjersku i kulturnu autonomiju (kakva crna država?!), onda to, doista, više govori o sadašnjosti nego o prošlosti.

Ako se samo malo bolje zagledate iza podbuhlih, uglađenih i zbunjenih koprena, vidjet ćete da Srbi (i oni tamo i ovi ovdje), kao osvjedočeni rojalisti uporno traže kralja; Hrvati (i oni tamo i ovi ovdje), očajnički u nebesa uzvisuju i pod zemlju spuštaju jednog za drugim poglavnikom, a Bošnjaci se manje-više (ne)zainteresirano brčkaju - radije, prćakaju – između prednosti i mahana kulturne i vjerske autonomije, samo povremeno i privremeno oportunistički loše dobacujući do naznaka stvarnog političkog djelovanja, ali i tada reagirajući na unutrašnje ili izvanjske izazove i akcije.

Naravno, sa svim tim ruku-pod-ruku idu i velikodržavne i velikonacionalne teritorijalne pretenzije za ovu priliku prigodno nazvane "specijalnim odnosima" koji se, a kako drugačije, ogledaju gotovo isključivo u tome da "velika" susjeda i komšinka specijalno ne poštuju niti jedno jedino slovo floskule "teritorijalna cjelovitost, integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine" koristeći bh. Hrvate i Srbe isključivo za potrebe nikada ugašenih, a kamoli umrlih velikodržavnih projekata.

bosna-karta-ljudi

Ponavljanje historije koja straši svakome normalnom izgleda kao poremećaj u poimanju stvarnosti   

Samoproglašeni jamci i garanti Dejtonskih mirovnih sporazuma koje su njihovi onovremeni lideri potpisali kao suučesnici u ratu, a ne kao svjedoci na vjenčanju, ne propuštaju nijednu priliku da pogaze bilo koji od temelja ili granica zemlje koju niko neće, a opet, svi je hoće. Nadalje, samodopadno i samohvastavo busanje da je jedna ili druga susjeda "garant sigurnosti na Balkanu" ustvari, u svjetlu izjava i postupaka njihovih respektivnih prvaka i lidera, u prijevodu može značiti samo sljedeće: ako ne bude kako mi hoćemo, bit će onako kako mi hoćemo!

Za sve to vrijeme oni od kojih se očekuje da šute – šute. Ima ta priča za koju kažu da je nastala temeljem pravog eksperimenta; svi je znate. Naime, kažu da kad živu žabu ubacite u vrelu vodu ona odmah iskoči i tako spasi život. Ali kad je ubacite u hladnu vodu i polahko je zagrijavate, glupa žaba će se pomalo adaptirati na porast temperature vode i, na kraju, skuhati, a da neće ni primijetiti. Drugim riječima, logično je da šute.

Sve to ponavljanje historije koja straši svakome normalnom izgleda kao (regionalno) oboljenje ili poremećaj sadašnjosti u poimanju stvarnosti. Kako je bez valjane dijagnoze nemoguće propisati terapiju, onda bi bilo dobro uvidjeti o čemu se doista radi. Ako bismo nekom iskusnom psihijatru izložili sve ovo kao simptome oboljenja jednog čovjeka, siguran sam da bi se bez imalo ustručavanja opredijelio za neku vrstu opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), oboljenje iz skupine psiholoških poremećaja koje naučnici svrstavaju u anksiozne poremećaje ili neuroze.

Opsesije su neugodne i uznemirujuće ideje, misli, slike ili impulsi koji neprestano ulaze u um, stalno se ponavljajući, bez pretjerane brige o stvarnim životnim problemima, a osoba sa OKP doživljava ih kao proizvode vlastitog uma, a ne kao nametnute izvana. Kompulzije su, pak, ponašanja ili akti koje osoba s OKP-om osjeća da mora izvršiti, iako većinom zna da su to besmisleni i pretjerani rituali, ali im se vrlo teško oduprijeti jer se osoba s OKP-om osjeća anksioznom dok ne izvrši ritual. U posljednjih 20 godina jedna od najpriznatijih i najučinkovitijih terapija u liječenju OKP-a, "metoda 4 koraka", pokazala se uspješnom u tretmanu opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ovom metodom uči se kako postati sam svoj terapeut, kako razviti razumijevanje i riješiti se opsesivnih misli kroz 4 koraka:
1.) reimenovanje, 2.) pripisivanje stvarnom uzroku 3.) refokusiranje 4.) revaloriziranje!

Ko smo mi

Prvi korak smo već obavili! Već smo imenovali sve što vrijedi i ne vrijedi ponijeti bilo kakvo ime, definirali smo i redefinirali sve ono što su ostali normalni ljudi učinili još prije bezmalo dva stoljeća, opisali smo neopisivo, objasnili neobjašnjivo i do detalja razradili, čak uveli i u udžbenike za osnovne škole sve što nas dijeli, razdvaja i razlikuje. Drugi korak haman što nismo: precizno, tačno i nepogrešivo i do tančina znamo sve što mi nismo, a oni jesu i što mi jesmo, a oni nisu. Ostaju nam još (samo) treći, refokusiranje i četvrti, revaloriziranje! Što se tiče trećeg: prvo, ko smo to "mi", a ko su "oni", a potom, jesmo li ikada razmislili o tome šta "nas" – sve "nas" – spaja, povezuje, gotovo identificira... po čemu smo to slični toliko da smo (gotovo) isti? A što se tiče četvrtog... Kako bi bilo da se počne od integriteta?

 

 



Autor: Edin Urjan KUKAVICA
Preporučujemo vam