Postalo je dosadno i pomalo očekivano da se svako malo do tančina secira i analizira psihološki profil nekadašnjeg kapitena i još uvijek aktuelnog reprezentativca Bosne i Hercegovine Emira Spahića.
No, nakon što je nedavno otpušten iz HSV-a, a ugledni njemački "Bild" napisao da je razlog to što ga se igrači ovog renomiranog bundesligaškog kluba plaše i zovu ga "loš momak", postavlja se pitanje je li Spahić mogao, da nije njegove mračne strane ličnosti, imati mnogo bolju karijeru i tako steći status jednog od najboljih defanzivaca svih vremena.
Nepobitna činjenica je da je on ljubimac navijača, hrabro srce, čelični karakter, čovjek koji je nerijetko gladijatorski ginuo na terenu u dresu reprezentacije iako je prečesto dolazio povrijeđen i izmrcvaren povredama na okupljanja, fudbaler nevjerovatne i pomalo začuđujuće karijere.
Najvoljeniji i najkontroverzniji
Nemoguće je pronaći tekst o Spahiću još od kada je Blaž Slišković davne 2003. u spisak uvrstio ime do tada nepoznatog 23-godišnjeg defanzivca, da je javnost ostala imuna na bilo šta što se tiče ovog igrača. Prvo je većina bila zgrožena pozivanjem nepoznatog fudbalera, a onda je svojim patriotizmom i borbenošću na terenu stekao status najvoljenijeg.
U međuvremenu je postao i najkontroverzniji igrač na Balkanu s postupcima kojih se ne bi zastidjeli ni Eric Cantona ili Antonio Cassano.
Od šamaranja Fabregasa, Marina, bh. novinara, maltretiranja ministra Šarića u avionu, pokazivanja srednjeg prsta navijačima, tuče sa zaštitarima, sukoba s gotovo svima s kojima je stupio u dodir, postrojavanja selektora, sve više grešaka na terenu, bahatog i bezobraznog ponašanja, dovođenja do suza zaposlenika Fudbalskog saveza BiH do pomalo iznenadnog otpuštanja iz HSV-a. Karakter za nepoželjeti i koga bi svi vrlo rado željeli da izbjegnu.
Ovog kabadahiju koga vole svi i koga je u velikoj većini podržavala bh. javnost i nakon svih ispada novinari su bili ti bijednici koji lažu, maltretiraju ga i plasiraju priče da boluje od nekog ozbiljnog duševnog poremećaja. Oni koji pozivaju na linč kapitena, nikako oni koji pozivaju na uspostavljanje nekakvih normalnih vrijednosti i normi ponašanja.
Njegov talenat nije sporan, BiH nije imala mnogo boljih defanzivaca od njega, ali, nažalost svih nas, Spahića je tokom cijele karijere bilo nemoguće kontrolirati, objasnili bi i stručnjaci nakon jednog od njegovih mnogobrojnih ispada kada on uleti u trenutak kada se pretvara u luđaka i njegov razum ustukne pred crnim rupama u svijesti.
U takvom stanju Spahićev nastup je kombinacija uvreda i pokušaja da se fizički ili prostački verbalno obračuna sa svima.
Da je mislio samo na fudbal bio bi, nesumnjivo, nenadmašan. Barem u regionalnim okvirima. Ali, neminovno je da kada poslije nekog vremena stvari postaju dosadne i predvidive, uvijek nađe način da pritisne dugme za samouništenje.
Ugašeni reflektori
Od početka ove godine Spahić nema klub, možda ni plan, možda je HSV bila posljednja velika uloga njegove karijere. Možda i ne. Možda će to biti još neka utakmica u dresu BiH, ali malo vjerovatno od Spahića tipične, očekivane, lude, balkanske glave, isključivo one hladne i fokusirane.
Možda shvati i da su za njega reflektori ugašeni, okolina nema strahopoštovanja...i tada bi na scenu trebao stupiti definitivno veliki, čelični Spaha, i tako, u sumraku svoje karijere, ne ostati upamćen kao blijeda prikaza majstora koga je uništila saopstvena psihička nesavršenost.
Sad, ostaje samo način, nekome poklone sat, sliku i naprave oproštaj, drugi izađu na mala vrata s okusom gorčine. Samo, čim se ta vrata zatvore, tu prestanu iluzije i sve pada u zaborav.
