Za one koji su upoznali, sada, već bivšeg generalnog tajnika Ujedinjenih naroda Ban Ki-moona i, sreli njegovog nasljednika Antonia Guterresa – razlika je očita na prvi pogled. Ne tako govorljivi Korejanac Ban, bio je u isto vrijeme veoma srdačan u odnosu sa ljudima koje je sretao u UN-u. Ali, i pretjerano odmjeren – diplomata, koji je vagao svaku riječ tri puta. U svijetu politike to se naziva “skriptiranim” likom, koji najradije govori ono što je napisano – da ne bude promašaja.

Karakter i realnost

Guterresa, isto tako poznajemo, već 10 godina, jer toliko je bio na čelu UN Komesarijata za izbjeglice (UNHCR). Od skora ga pamtimo i po njegovom superiornom nastupu tokom predstavljanja kandidata za novog čelnika Svjetske organizacije, prošlog ljeta (2016). Tada je, po ocjeni kolega novinara – u mnogome briljirao, a bio je i spiritualan, za razliku od onih koji su željeli da budu samo faktualno precizni.

Potpuno artikuliran, ovaj bivši premijer Portugala – zna odgovoriti na prvu loptu – ne čekajući savjetnike da mu došapnu politički korektan odgovor.

Znajući da superiorna diplomatija podrazumjeva odvažan govor – nesumnjivo, da ćemo u Guterresu imati čelnika UN-a koji rafinirano odgovara na najizazovnija svjetska pitanja. Iskustva s takvom vrstom političara – govore u prilog očekivanjima da bi on mogao biti spreman i na osobnu inicijativu.

U prvom susretu s novinarima, prvog radnog dana u Ujedinjenim narodima u New Yoprku – Guterres je već odmjerio pravu definiciju svog angažmana, na početku svog – dugog petogodišnjeg mandata:

“Čuda ne postoje … A ni ja nisam čudotvorac”, rekao je podjelivši sasvim humanu grimasu nemoći, onih koji ozbiljno razmišljaju o svijetu punom problema.

Ta realnost jasna je prije svega onima, koji često, sasvim ispravno, podsjećaju, da je UN organizacija koja ne raspolaže sa svojom vojskom. I, da je njen godišnji budžet za vlastite “plave šlemove”, koje rasporedjuje širom svijeta - manji od budžeta Vatrogasnih brigada u New Yorku.

Zapravo, UN mirovnjaci (Peace Keeping Operations), često su, kao što je to bio slučaj od Ruande do Srebrenice – za sobom ostavljali tamne mrlje povijesti, koje prate Ujedinjene narode kao zloduh kolektivne krivnje. Nije slučajno ni arhitekta bosanskog mira (Dejtonskog mirovnog sporazuma), amerilčki ambasador Richard Holbrooke, nakon bezbroj bezuspješnih pokušaja UN-a da okonča rat u Bosni i Hercegovini, od 1992 do 1995, često ponavljao kako nema uspješne diplomatije – ako iza ne stoji kredibilna sila. Ali, isto tako i objašnjavao da nije praktično kriviti UN za neuspjehe u rješavanju krvavih globalnih kriza. Jer, “to vam je kao da krivite Yankee stadion kad ovaj njujorški tim izgubi utakmicu” govorio je Holbrooke.

Dakle, UN nije samo generalni tajnik, već 193 zemlje članice Svjetske organizacije i posebno 15, zapravo ponajviše – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina).

Liderstvo sa zadrškom

Ali, prvi čovjek UN-a, odgovoran je za pokretanje stvari s mrtve tačke i izboru prioriteta, koji mora izbiti na vrh njegove diplomatske agende.

Kada sam o tome upitao Guterresevog glasnogovornika, Stephane Dujarrica, koji je već bio portparol Kofi Annana, Ban Ki-moona, a evo sada nastavlja to raditi u prvih šest mjeseci za devetog po redu generalnog tajnika – da kaže koji je apsolutni prioritet njegovog novog šefa, rekao je da glavni izazov za njega – poziv cijelom svijetu da ova – 2017. bude godina mira.

Tu je zastao, a nije izgovorio prve riječi koje čovjeku padaju napamet – da je to je nemoguća misija.

Ne treba međutim gubiti nadu. A treba sačekati i kom pravcu će se odvijati očekivani detant (popuštanje) izmedju novog američkog predsjednika Donalda Trumpa i starog ruskog vlastodršca Vladimira Putina. Mnogi bi se medjutim, već usudili ustvrditi kako je Antonio Guterres – u tom pogledu – već između čekića i nakovnja.

Nije, ipak zanemariti Guterresov poziv na mir u 2017.godini, kao i njegovo upozorenje, da se za oružje izdvajaju trilioni dolara, dok gladna djeca još umiru na mnogim svjetskim merdijanima, pa čak i tamo gdje bi se najmanje očekivalo.

Trka u naoružanju, rekao je, samo ubrzava urušavanje društava i ekonomija i, poput lošeg goriva, “samo loži krugove nepovjerenja i straha koji traje generacijama, dok se čitavi regioni destabilizuju”.

Kao da je govorio o Balkanu, iako ga naravno nije ni pomenuo – Guterres je već samom ovom izjavom kontrirao i Putinu i Trumpu, koji su onomad, izjavili da će “poboljšati” vlastite - ruske i američke nuklearne potencijale.

Dok se u svim tim lokalnim i regionalnim ratovima ljudi, kako je rekao – “protjeruju i osiromašuju”, valja znati, da u svemu tome “niko ne pobjeđuje; svi gube”.

Pozivajući na zajedničku solidarnost i suosjećajnost sa onima koji pate – odmah je zatražio poštivanje obustave vatre na svim gurućim fonotovima.

Iako pri tom nije izgovorio riječ – Sirija, mudro je pozvao da svi budući politički dogovori u sebi sadrže odrednicu – kompromis. Igru na sve ili ništa (Zero Summ Game) je u ovakvom svijetu nemoguće ostvariti. Dobro je da je Guterres na to podsjetio na samom startu.

Zarađeno pravo

“Naučio sam da je UN glavni stub multilateralizma”, rekao je obraćajući se uposlenicima u centrali u New Yorku, svog prvog radnog dana ove 2017.

“Ali, izgovarajući to, mislim da ne trebamo imati iluzije. Mi se suočavamo sa veoma izazovnim vremenima, jer suočavamo se sa svijetom u kojem se sukobi multipliciraju, povezani su između sebe i, koji su, isto tako - potaknuli ovaj novi fenomen globalnog terorizma”, kazao je, iznoseći posebnu zabrinutost zbog onoga što se događa u Turskoj.

Guterres je već progovorio o nastavku izbjegličke krize – kritikujući politiku zatvaranja granica. I već je upro prstom u problem globalne nejdnakosti u ekonomskom i tehnološkom pogledu, kao samom izvorištu mnogih problema.

“Činjenica da ste isključeni, čini sve za vas još nepodnošljivijim, jer sada ljudi mogu vidjeti kako drugi žive, mogu vidjeti prosperitet na drugom krajevima svijeta”, rekao je novi čelnik UN-a.

“Zato je isključenje nešto što lako potiče revolt, ljutnju i postaje faktor nestabilnosti”, ispravno je zaključio Guterreš, kao da govori o dijagnozi naše zajedničke bolesti. Svemu je, nezaobilazno, dodao i globalne “mega-trendove” rasta svjetskog stanovništva.

Te riječi, iako zvuče gotovo idealistički, ipak su važan povratak na samo izvorište i svrhu postojanja UN-a: “Ovo je trenutak da prepoznamo da samo globalne solucije mogu osloviti globalne probleme i da su Ujedinjeni narodi – kamen temeljac tog multilateralnog prilaza”.

Drugim riječima, bez obzira na nečiju snagu, epitet super-sile, ili ambicije da se bude dominantan – isti problemi će se stalno vraćati kucajući na istu staru kapiju, sve dok ih budemo pokušavali rješavati samostalno, ili pod plaštom lažnih koalicija.

Kolektivni napori, međutim, kako je to priznao Guterres – nisu dobrodošla filozofija za mnoge svjetske moćnike.

“Kao što to vidimo u mnogo zemalja – imamo rastući jaz izmedju javnog mnijenja i vlada, ili političkih establišmenta… A tu je i puno otpora i skepticizma oko uloge UN-a”.

Moraju se međutim, u isto vrijeme prepoznati dvije stvari: UN je uspio spasiti mnoge, ali napravio je i katastrofalne greške. Ovo drugo se mora popravljati.

“Budimo pošteni, mi još nismo poptpuno spremni da to uradimo na pravi način”, rekao je pozivajući da -- popravka UN-a bude doista kolektivni napor, a ne angažman samo jednog čovjeka, pa makar to bio i generalni tajnik. I pravno, Guterres je pozvao zemlje članice UN-a, da u Svjetskoj organizaciji odbace “ludačku košulju birokratije”.

Jer, “nije samo važno da se uradi prava stvar”, rekao je filozofski: “Mi trebamo zaraditi pravo da uradimo pravu stvar i, to je nešto što moramo uraditi zajedno”.

Ta poruka o “zaradjenom pravu” za popravku našeg, po šavovima popucalog svijeta – čini se najvažnijim odabirom riječi – mnogo boljim od onih, koji govoreći o Aleppu spominju Srebrenicu, ponavljajući zapravo neke iste, tare i notorno neoprostive greške. Uostalom, to je ono što Antonio Guterres naziva - cikličnim okretanjem straha u krug.

Piše: Erol Avdović