Ekonomski stručnjaci već godinama upozoravaju na strahovite štete koje ovdašnji poličari prave ekonomiji u BiH. Muhamed Kulauzović bio je žrtva montiranog sudskog slučaja u kojem su on, ali i Krajina, izgubili preko 30 miliona eura investicija u taj kraj.
Slučaj tuzlanske firme 'Tuzla kvarc' i blamaža Kantonalnog suda TK u vezi ovoga slučaja pokazala je sve razmjere gotovo kriminalnih veza dijela pravosuđa i politike i njihovih krajnje štetnih utjecaja na domaću ekonomiju. Podsjećamo, plan da se uništi ova firma preko montiranih sudskih procesa i oduzimanja koncesije za kvarcni pijesak, bio je gotovo uspio ali zahvaljujući akcijama „zvizdača“ i nekoliko medija to se nije desilo. Firma je preživjela, koncesija im je vraćena, montirane optužbe su pale i nakon niza godina ova firma se vraća u privredni život Tuzlanskog kantona. Ali u ovoj borbi za pravdu plaćena je ogromna cijena i šteta koja se mjeri u milionima maraka.
Stručnjaci već godinama upozoravaju na svu štetnost raznih montiranih sudskih procesa protiv privatnih kompanija i privrede uopće u BiH. Jedan od takvih je slučaj bihaćkog Citrusa koji se ovih dana vraća u javnost, zbog najava da se traži revizija čitavog slučaja. Podsjećanja radi, u vrijeme početka privatizacijskih procesa u Bosni i Hercegovini kompanija „Citrus“ d.o.o. iz Ljubljane bila je vrlo uspješno slovenačko preduzeće, a većinski vlasnik ovog preduzeća Muharem Kulauzović bio je istaknuti slovenački privrednik. Na poziv lokalnih vlasti u Bihaću ovaj privrednik se u BiH vratio sa velikim ambicijama i ušao u privatizaciju nekoliko već propalih preduzeća u tom kraju kao jedan od najvećih stranih investitora, sa namjerom da uloži izuzetno značajna vlastita sredstva u iznosu od cca.10 miliona eura, te da izvrši dodatna ulaganja u privatizirana preduzeća iz obezbjeđenih bankarskih sredstva u vidu kredita u iznosu od cca. 30 miliona eura.
Međutim, ovo preduzeće, kao strani investitor i učesnik u procesu privatizacije, kao i njegovi djelatnici, su bili izloženi nevjerovatnom progonu i organiziranoj hajci, u kojoj su prikriveno ili otvoreno učestvovali moćni i uticajni pojedinci iz političke i javne vlasti. Metodi progona, sprečavanja i diskriminacije preduzeća „Citrus“ d.o.o. Ljubljana bili su vrlo perfidni i mogli bi se uporediti sa najgorom praksom totalitarnih režima. Konačni efekti uvog slučaja su prosto za nepovjerovati: preduzeće „Citrus“ d.o.o. Ljubljana je izbačeno iz privatizacijskih procesa i pri tom je izgubilo vlastiti kapital u vrijednosti od cca.10 miliona eura, i na kraju je zbog toga moralo završiti u stečaju.
Osnivač preduzeća „Citrus“ d.o.o. Ljubljana i izuzetno uspješni slovenački privrednik Muharem Kulauzović, državljanin Slovenije, ostao je i bez vlastite kuće i ostale imovine, te je osuđen od strane Kantonalnog suda u Bihaću na kaznu zatvora od osam i pol godina, dok su sličnu sudbinu imali i drugi bliski suradnici ovoga preduzeća, poput Asima Jonuzija, koji je od strane istog Suda osuđen na kaznu zatvora od devet i pol godina.
Ove su vjerovatno jedine, ali zasigurno najviše kazne izrečene bilo kom od učesnika procesa privatizacije u Bosni i Hercegovini. Važno je napomenuti kako su investitori kao slovenački državljanini mogli na jednostavan način da izbjegnu kazneni progon u Bosni i Hercegovini i da traže da im se eventualno sudi u Sloveniji. Međutim, vjerujući u vlastitu nevinost dobrovoljno su se iz Slovenije vratili u BiH i odazvali tužilaštvu i sudu u Bihaću, da bi pred Kantonalnim sudom u Bihaću bili izloženi, po riječima Kulauzovića, apsolutno neutemeljenom i montiranom procesu.
Ova sudska odluka kasnije je značajnim dijelom promijenjena od strane Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Danas Muharem Kulauzović i Asim Jonuzi žive i rade u Sloveniji. Asim Jonuzi (koji je zbog svega promijenio ime u Asim Busch Puzitsch) danas vodi nekoliko izuzetno uspješnih njemačkih i slovenačkih preduzeća i iskreno se, kako je to izjavio u prošlogodišnjem intervju za DEPO Portal, nada se da će se i u Bosni i Hercegovini u budućnosti promijeniti sveukupni društveni i poslovni ambijent, te da će strani investitori i strani kapital biti drugačije tretirani i uvažavani.
S druge strane, Muharem Kulauzović ističe da i danas, iako je od početka tih za njega nemilih događaja proteklo skoro petnaestak godina, još uvijek ne može da shvati i razumno objasni sve tadašnje odnose i političko-sudske sprege zbog kojih je doživio nevjerovatan progon, i kao privrednik i kao čovjek.
- Krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, sa nepunih šesnaest godina, otišao sam u Sloveniju, kao i većina mojih sunarodnjaka trbuhom za kruhom. Naporno radeći u narednih tridesetak godina prošao sam težak put od fizičkog radnika do vrlo uspješnog poslovnog čovjeka. Krajem devedesetih godina preduzeće „Citrus“d.o.o. Ljubljana, i ja osobno bili smo izuzetno cijenjeni u Sloveniji. Kao uspješan slovenački privrednik došao sam u Unsko-sanski kanton, sa prvenstvenom namjerom da investiram i da pomognem razvoju mog rodnog kraja. Naravno da ne bih bio iskren ako ne bih istakao kako sam u budućnosti očekivao i efekte tog investiranja, kako opće tako i moje osobne. Namjere i želje su mi bile apsolutno poštene i iskrene. Međutim, već od početka mog poslovnog angažovanja u Unsko-sanskom Kantonu osjećao sam se kao da sam upao u osinje gnijezdo, govori za DEPO Portal Kulauzović.
Ističe kako i tada i sada zna da je raznim privatizacijskim profiterima, političkim moćnicima i sličnim tipovima pomrsio račune i ugrozio interese u procesu privatizacije. Zbog toga su se udruženim snagama okomili na njega predstavljajući ga kao bjelosvjetskog prevaranta, eksponenta albanske i ko zna koje još mafije, tvrdeći da arapskim kapitalom hoće da pomogne onima koji bi željeli da stvore „novu džamahiriju u Krajini“. Kulauzović odbacuje ove vrste optužbi te tvrdi da je bio idealna meta i dežurni krivac za sve loše efekte privatizacije na Unsko-sanskom Kantonu i šire.
- Ja sam prije ulaska u privatizaciju na Unsko-sanskom Kantonu bio situiran čovjek i uspješan privrednik. Na kraju tog procesa ostao sam skoro bez ičega i dobio sam i izdržao dugogodišnju zatvorsku kaznu. Sličnu sudbinu imao je i moj zet Asim Jonuzi. Oni koji su mene tada napadali i predvodili kriminalno-političku hajku na mene u međuvremenu su se enormno obogatili kroz privatizacijske procese. Njih danas vrlo lako mogu da prepoznaju i prosječno informirani građani na tom području. Ja sam odslužio zatvorsku kaznu, ali ću do kraja svog života tražiti pravdu i istinu o svim tim dešavanjima. Želio bih da moja sudbina nikoga više ne snađe. Ono što je nesporna istina jeste da kompanije, koje smo tada pokušali privredno oživjeti i u kojima se u to vrijeme nešto dešavalo na planu oživljavanja proizvodnje, danas zjape napuštene i prazne. Drugi su pokrali i odnijeli sve što se moglo odnijeti iz većine tih preduzeće, a ja sam ostao bez značajnih vrijednosti. Sve se to može provjeriti i u svemu je vrijeme najbolji sudac, navodi Kulauzović.
Svi argumenti danas govore da je Kulauzović bio žrtva političkog, kriminalnog i sveukupnog progona jer u to vrijeme nije imao nikakvu političku podršku. Jer, sudski nikada nije dokazano su Kulauzović i njegovi partneri učinili bilo šta što bi se moglo tretirati kao napravljena šteta prema državi ili lokalnoj zajednici u koju su ulagala velika finansijska sredstva. Klasična priča o uspješnom biznismentu i investitoru kojeg su svi u Bihaću htjeli da iskoriste i uspjeli u tome. Zato već više od deceniju ozbiljni investitori zaobilaze Bihać i Krajinu, upravo zbog nepovoljnog ekonomskog i političkog okuženja za ulaganje u biznis.
- Volio bih kada bi slovenački ili bilo koji drugi neovisan sud mogao ponovo da sagleda sve činjenice i odluči o mom slučaju, pa makar me osudili i na doživotnu robiju. Još više bih volio da konačno i u mojoj Bosni i Hercegovini dođe vrijeme pune vladavine prava i poštovanja principa pravne države, pa da mi ponovo sude. Bez neovisnog pravosuđa nema ni ekonomskog ili bilo kog drugog prosperiteta. U mom slučaju pravosuđe zasigurno nije bilo neovisno i zbog toga želim da se tako nešto nikome više nikada ne dešava, poručuje na kraju Muharem Kualuzović.
Danas živi u Sloveniji i čitav slučaj je predao na sudsku i privrednu reviziju.
