Dvadeset godina prošlo je od dana kada je Srbija, po mišljenju mnogih, bila na ivici građanskog rata. Kao odgovor na protestne šetnje građana, koje su zbog izborne krađe organizovali opoziciona koalicija "Zajedno" i studenti (i koji će trajati tri mjeseca), režim Slobodana Miloševića autobusima je u Beograd dovezao svoje pristalice na tzv. kontramiting.

U sukobima je smrtno pretučen opozicioni demonstrant Predrag Starčević, a Ivica Lazović ostao je trajni invalid.

Protestne šetnje građana su zbog izborne krađe organizovali opoziciona koalicija "Zajedno" i studenti: Zoran Đinđić, Vesna Pešić i Vuk Drašković

Korak po korak, dok vuče lijevu nogu u istrošenim cipelama, a povez mu pridržava oduzetu ruku, Lazović se polako kreće Knez Mihailovom ulicom u centru Beograda, na istom onom mjestu na kojem mu je socijalista koji je došao na poziv Slobodana Miloševića pucao u glavu.

- Niko mi nije davao dvije godine da ću živjeti. Evo na današnji dan, 24. decembra ističe punih dvadeset godina - započinje Lazović svoju priču za Radio Slobodnu Evropu.

Nerado o tome govori, ali je "važno da ljudi pamte". Iako je tog dana 1996. godine planirao da se pridruži demonstrantima koji su na ulicama mjesec dana unazad protestovali zbog izborne krađe, ovdje se zatekao slučajno.

- Bio sam ovdje svaki dan, ali sam tih dana imao svinjsku daću kod nas kući i imao sam puno čvaraka. Ponio sam ih pokojnom Zvonku Ostojiću i ovima iz Srpskog pokreta obnove što su poginuli, naručili su mi i ja ponio dvije i po kile njima i sigurno tri kile da se ovdje počastimo - sjeća se Lazović.

Bio je to dan kada je Slobodan Milošević organizovao kontramiting u centru Beograda.

- Kombijem smo došli tu blizu, parkirali smo se u ovoj ulici iza nas i krenuli prema SPO-u. Naglo sam se okrenuo da vidim gdje su mi ovi što smo došli zajedno i u tom momentu sam dobio metak i pao dole. Da se nisam naglo okrenuo, pogodio bi me pravo u čelo. To je posljednje čega se sjećam ovdje gdje stojimo sada - ističe Lazović.

Snimak na kojem Živko Sandić, aktivista SPS-a koji je došao iz Vrbasa, ispaljuje metak u Ivicu Lazovića, obišao je svijet. Vidjeli su se kasnije na suđenju.

- Pitao sam ga - zašto brate puca na brata, kaže - nisam htio... Tako mi je nešto odgovorio - prisjeća se Lazović.

Živko Sandić osuđen je na dvije godine i četiri mjeseca zatvora zbog izazivanja opšte opasnosti, ali je poslije kratkotrajnog pritvora pušten da se brani sa slobode. Iako je zbog njega ostao težak invalid s oduzetom lijevom rukom i jedva pokretnom lijevom nogom, Lazović kaže da mu je oprostio. Danas ne žali ni zbog mjeseca šetnji, ni zbog toga što se kobnog dana zatekao na tom mjestu.

- Ništa nije bilo uzalud, moralo je tim tokom da ide... Ni sekunde nemam nijednu riječ kajanja, ni žalbe - poručuje Lazović.

Mnogi će reći da je tog dana Srbija bila na ivici građanskog rata. Već u jutarnjim satima autobusi sa pristalicama Socijalističke partije Srbije i Jugoslovenske ljevice (JUL) iz cijele Srbije, počeli su da pristižu u glavni grad.

Danijel Bukumirović je kao reporter radija B92, gotovo jedine radio stanice sa koje se moglo čuti šta se zaista dešava na ulicama Beograda, svakodnevno pratio demonstracije.

- Ti ljudi su polako, negdje od 11 ujutru stizali, kao zombiji su hodali ulicama. To su uglavnom bili stari, siromašni ljudi, koji su došli mahom sa Kosova i iz južne Srbije, svijet koji zapravo i nije baš najbolje znao gdje dolazi, osim njihovih lokalnih političkih lidera iz SPS-a i JUL-a. Svi su imali pratnju policije u civilu koja je imala crvenu traku na ruci i oni su u grupama od pedeset do sto, kako su stizali autobusi, polako dolazili ovdje na Terazije gdje je trebalo da počne centralni miting u isto vrijeme kada je opozicija inače kretala u šetnju - navodi Bukumirović.

Milošević je namjeravao da demonstrira podršku svojoj vlasti.

- Problem je bio i što se on uglavnom informisao sa RTS-a na kojem se nikada nije vidjela puna slika tih demonstracija, i gdje se pričalo o šačici slučajnih prolaznika koji su uzgred nazivani i fašistima i stranim plaćenicima, mnogo onoga što se i danas ponavlja. Ja stvarno ne znam šta je on tada mislio, osim da će ta masa ljudi da prestraši demonstrante. To se naravno nije desilo, osim što je grad i Srbija bila na ivici građanskog rata - ističe novinarka Gordana Suša, autorica filma "Pištaljka jača od pendreka", koji je dokumentovao tromesječne događaje u Srbiji.

Milošević se pojavio bini na Terazijama

Na ulicama do pred početak kontramitinga, skoro da nije bilo policije.

- Baš ovdje gdje stojimo (kod Terazijske česme) je bila nekakva linija razgraničenja koja se napravila prirodno u jednom trenutku, ali je ona bila nevidljiva jer nije bilo kordona i to je bilo prilično jezivo. Kako su se dvije mase uvećavale, tako je postajalo sve opasnije i sve je više bilo agresivnih i bijesnih ljudi i sa jedne i sa druge strane. Oni su prosto dva-tri sata pustili narod da se bije - sjeća se Bukumirović.

Tog je dana jedan od lidera koalicije "Zajedno" Zoran Đinđić sišao iz prostorija Demokratske stranke na Terazijama, među opozicione demonstrante.

- Da nije sišao i bukvalno ih pozivao, a to je bila jedna nepregledna masa ljudi, da idu prema Trgu republike, bilo bi svašta - kaže Suša.

Kada se približio momenat u kojem će se Milošević pojaviti na bini na Terazijama i na skandiranje prisutnih "Slobo mi te volimo" izgovoriti čuvenu rečenicu "Volim i ja vas", kordon policije počeo je da potiskuje opozicione demonstrante.

- Bili su, naravno, prilično grubi u tome, na sve strane su sijevali pendreci, a ključ je bio da Milošević ne vidi i ne čuje proteste protiv sebe. To se nije desilo i oni su tog dana doživjeli težak poraz, iako je na kraju dana mnogo više prebijenih bilo na strani opozicije jer je policija do ranih jutarnjih sati hvatala ljude po centru Beograda i prebijala ih, pogotovo kada se razišla masa. Svaka grupa koja je bila veća od troje ljudi dobijala je batine po haustorima ovdje u centru grada - priča Bukumirović.

Od batinanja je preminuo demonstrant Predrag Starčević. Njegovo tijelo pronađeno je na mostu Gazela, a režimski mediji tvrdili su da je umro od srčanog udara.

Milošević narednih dana zabranjuje šetnje, slike batinanja postaju sve češće, a na ulice izlaze i vodeni topovi uprkos temperaturama ispod nule. No, građani i studenti, koji su organizovali zasebne šetnje, nisu odustajali.

- To je bilo razbijanje straha i strahovlade koja se sijala preko državnih medija i RTS-a. Sve ono što su oni govorili mrtvi ozbiljni se pretvaralo u dosjetku i šalu. To je bila jedna izuzetna kreativnost, počev od šerpi, pištaljki, bedževa - ja sam strani plaćenik, sve se ismijavalo i dovodilo u suštu suprotnost od onoga što je tvrdila zvanična politika - kaže Gordana Suša.

Iako više nisu mogli da kreću u šetnje od platoa ispred Filozofskog fakulteta, odnosno Trga republike, građani su nalazili načine da protestuju. U pola osam, kada je počinjao centralni dnevnik RTS-a, lupalo se u šerpe, u Kolarčevoj je bila diskoteka "Kod Plavog kordona", građani su donosili hranu i čajeve.

- Od Sonje Vučićević i igre Magbeta na minus 10 ispred kordona policajaca, pa do one fantastične igre - uhapsite semafor - sjeća se Suša.

Pošto im je bilo zabranjeno da izlaze na ulice, demonstranti su čekali da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Tada bi istrčavali na pješački prelaz, skakali i skandirali "uhapsite semafor", i vraćali se na trotoar čim se pojavi žuto.

- To nije organizovala opozicija, nego obični ljudi. Ta kreativnost, hrabrost i duhovitost je prije svega dolazila od običnog svijeta. Ali nije uvijek bilo tako veselo, nego je trajalo dugo, a ljudi se obično sjećaju samo lijepih stvari. U ta tri mjeseca je bilo puno razbijenih glava, puno prebijanja od strane policije. Ali taj duh je bio strašno jak i ljudi su bili istrajni, nisu htjeli da popuste. I to je bio ključ te pobjede jer je to bila prva mala pobjeda - kaže Danijel Bukumirović.

Završilo se poslije 88 dugih zimskih dana i noći, kada je poslije dolaska specijalnog izaslanika OSCE-a Felipea Gonzalesa, februara 1997. godine, Miloševićeva vlada pristala da donošenjem lex specialisa prizna pobjedu opozicije u Beogradu i drugim gradovima.

Sa protestnog mitinga u Beogradu

- Kupio je sebi vrijeme - kaže Gordana Suša.

Proći će još tri i po godine sankcija i siromaštva, rat na Kosovu i NATO bombardovanje, dok 5. oktobra nije zbačen sa vlasti.

- To je bila jedna neponovljiva energija i solidarnost. I od svega toga mi ostaje jedan zapravo tužan utisak kako je ta energija lako istopljena i kako su politički lideri u Srbiji u suštini bili tada, a sada pogotovo, nezreli da shvate puls građana - navodi Suša.

Da li su shvatili veličinu žrtve Ivice Lazovića? Srpski pokret obnove mu je u početku finansirao rehabilitaciju, a onda su se, kaže, svi razišli. Pratimo ga kući. Od centra grada do svog sela Boljevci kraj Surčina, promijenit će nekoliko autobusa.

- Imam tuđu njegu i pomoć, sa tim primanja izađu 17.500 jedan dio. To je 34.000 otprilike. I zadovoljan sam. Nije važno koliko primiš para nego koliko možeš da se rastegneš - kaže Lazović uz osmijeh.

SPS, koji se nikada nije ogradio od svog aktiviste koji je pucao, od 2008. je ponovo na vlasti, a Lazović do danas nije uspio da naplati odštetu za ono što mu se dogodilo.