BIH

Morbus Britanica

Iskustvo čovječanstva stečeno kroz historiju

Autor:Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

25.12.2016

Nijedan drugi narod novijeg vremena nije svojim postupcima i politikom proizveo toliko nevolja, poduzeo toliko agresija, izvršio više nasrtaja na ljudske slobode i na teritorije na kojima su ljudi stoljećima živjeli, proizveo toliko ljudskih nesreća i patnji kao što su to učinili Englezi.

Tri sloja

Na neki način bi se moglo reći da su oni svoju “bloody hystory”, nakon Stogodišnjeg rata s Francuzima, nastavili unutar svog otoka i Irske, uvukavši u svoj nasilni način stvaranja historije i Škote, Velšane i Irce, mada oni nisu Anglosasi, nego Kelti, pa ta crta njihovog karaktera i osobina njihovog djelovanja u ljudskoj historiji nema potpune usporedbe i pandana. Kad su postigli premoć nad morem, oni su svoje metode stvaranja historije proširili na cijeli svijet koji im je postao dostupan.

Traganjem za otvorenim zemljama Englezi su postali veliki moreplovci, istraživači svjetskih mora i otkrivači brojnih novih teritorija na onom dijelu svijeta koji nije pripadao drugim pomorskim zemljama. Englezi su u trci za osvajanjem novih zemalja postali najuspješniji, ne zbog toga što su imali najbolju flotu, nego što su bili najlukaviji u osvajanju i održavanju zauzetih teritorija i što nisu osvajali i pripajali matičnoj zemlji pronađene teritorije i time opterećivali administraciju i vojsku svoje zemlje, nego stvorili sistem kolonija kao način indirektnog prisvajanja i pokoravanja zemalja i naroda.

Dok su se drugi kolonijalni narodi bavili i misionarkom djelatnošću i pokušajima kultiviranja domorodaca, Englezi su svu energiju usmjeravali na iskorištavanje gotovih proizvoda i discipliniranje domorodaca, služeći se domorocima kao organima represije. Tako su stvorili tri sloja stanovnika, od kojih je prvi bio izvan svake vrste poređenja, tj. sastojao se od kolonijalnih gospodara, drugi je bio sloj njihovih domaćih pomoćnika u vladavini, a treći sloj su bile sluge u svakom smislu te riječi.  

engleska-francuska-bitka

Englezi su bili najlukaviji u osvajanju i održavanju zauzetih teritorija

Englezi su stvorili jednu važnu instituciju svog kolonijalizma da nije engleska država vladala i upravljala i pogotovo vršila represivne aktivnosti nad domorocima, nego je to bila privilegija angloindijske kompanije, koja je bila jedna vrsta privatne države, imala je vojsku i policiju i vršila obimne represije. U jednom slučaju kad je izbio veliki ustanak domorodaca ove snage su, kako se smatra, ubile oko 500.000 ljudi.  

Tek kad bi stanje bilo u potpunosti smireno, vršen je postepeni odabir domorodačkog stanovništva za učešće u upravljanju poslovima eksploatacije bogatstva i upravljanju zemljom. Za tu svrhu birana su djeca najviših krugova domorodačkog stanovništva, koja su školovana u engleskim školama, prevođena na anglikansku vjeru i tako postajali rezervni Englezi u vlastitim zemljama.

Iako Rimljanima pripada prvenstvo u izumu devize “Divide et Impera”, nema nijedne države ili naroda koji je ovu devizu češće i s težim konzekvencijama za narode na kojima je primjenjivana vršio od Engleza. Ako se uzme u posmatranje samo novija historija, može se vidjeti obim primjene te devize i njene tragične posljedice po stanje naroda koji su njenom primjenom bile obuhvaćene. Uzmimo samo način kako su perfidno i s trajnim negativnim posljedicama po narode Indije Englezi izvršili navodno dekoloniziranje Indijskog potkontinenta podjelom Indije po vjerskom pripadništvu stanovništva. Istraživači smatraju da je ta podjela izazvala najveći val emigracije na jednom određenom prostoru u cijeloj historiji i da je izazvala žrtve od 16.000.000 ljudi, dok je Kašmir ostao kao trajan uzrok nemira i virus koji će kad-tad izazvati novu ratnu bolest.

Način podjele

Još je gori po brutalnosti metode kojom je izveden slučaj stvaranja Izraela pod engleskim pokroviteljstvom na temelju Balforove deklaracije. Rat izazvan tim engleskim načinom podjele zemlje traje i danas i ne vidi mu se kraj, ne zbog toga što taj kraj ne bi bio moguć, nego što je sama podjela i način kako je ona izvedena napravljena tako da onemogućuje solucije koje mogu koliko-toliko zadovoljiti obje strane i u tome i jeste njena engleska funkcija, tj. izazivanje trajne brige i prisustva Engleza ili bilo koje druge strane sile na terenu kao primiriteljske sile.

Kad bi nizali slične slučajeve sa Sudanom i Egiptom, pa onda Sudanom i njegovim sjevernim dijelom, zatim Nigerijom, pa najzad beskrajni proces normaliziranja i civiliziranja stanja u Južnoj Africi, a da se ne zaboravi ni Malaja i dugi rat u njoj, te sudbina australskih Aboridžina, tek tada se vidi kako je način na koji su Englezi pravili vlastitu historiju, koju su sami nazvali „krvavom“, postao, ustvari, uobičajen način kako Englezi uopće misle o drugim narodima i zemljama i kako se odnose prema problemima koji u njima nastaju, a u kojima su često jasno vidljivi i engleski prsti.

Da nijedan drugi narod u svojim osvajačkim kolonizacijskim akcijama i vladavini nije pokazao veći stupanj nasilnosti nego što su ga pokazali Englezi može da posluži ustanak američkih naseljenika protiv engleske uprave. Interesantno je da nijedan narod nije, čak i kada je prestao da bude prvorazredna vojna i politička sila, nastavio da se miješa u sva svjetska zbivanja na jednak način kako je to bilo kada su bili odista velika sila kao Englezi.  

Također, nema presedana iskustvo što ga je čovječanstvo steklo posmatranjem ponašanja Engleza kroz historiju, a koje ukazuje da postoji stanje duha, navika, manir i način djelovanja, specifičan modus operandi, koji ne može da se nazove nikako drugačije nego Morbus Britanica, tj. Britanska ili još preciznije rečeno Engleska bolest (Morbus Anglicanica). Svako ko proučava ponašanje engleske političke misli i diplomatije mogao je opaziti da se oni nikada ne odnose prema problemu kao takvom i sa stajališta istine o njemu, nego sa stajališta svoje vlasti i prava da odlučuju o problemu ma kakav i čiji on bio.

Taj modus operiranja engleske diplomatije smo mi u Bosni i Hercegovini iskusili i platili visokom cijenom naše slobode i pune neovisnosti kada je pod vodstvom engleske diplomatije naša zemlja, koja je bila međunarodno priznata članica UN-a i imala status države kojoj je garantirana sigurnost i odbrana integriteta u cijelosti, a kad je doživjela agresiju od susjednih država, mahinacijama te diplomatije pretvorena u poprište navodnog građanskog rata. Tada je engleska diplomatija, umjesto da radi na zaustavljanju rata i stvaranju mirnih uvjeta za razgovore bilo koje vrste i sadržaja, učinila sve da falsificira stanje stvari i pregovore pretvori u pregovore o unutarnjem ustavnom poretku u našoj državi, sve dok nije ishodila ono što je željela, tj. podjelu zemlje.  

Bila je to klasična diplomatska prevara, zapravo jedna vrsta političkog zločina, koja najbolje govori kako nije ništa neobično da se Englezi, ne samo novinari, nego i najviši državnici, vole igrati sudbinama zemalja i naroda, makar se radilo o zemljama i državama starijim od Engleske. Izgubivši realnu moć, Englezi se obilato služe jednom vrstom moći koja je naslijeđe njihove historije, a to je moć intrige i zametanja kavgi među ljudima i narodima.

Sve to što je napisao engleski novinar i što je objavio, navodno, ugledni američki časopis za inozemne probleme, jedan je duhovni jad i znak koliko je duboko palo sve ono što se do sada kitilo uresima nekada slavne demokratske zapadne misli i diplomatije koja je rješavala, a ne proizvodila probleme među ljudima i državama.

Morbidno je kao zamisao, apsurdno kao logička tvorevina i bolesno po težnji da se na svaki način bude neko i nešto, kada se predlaže operacija koja mora biti krvava i mora dovesti do konflikta najmanje 100.000.000 ljudi, koliko nas ima na Balkanu, da bi se oprobala ideja jednog somnambula, ako je ta kvalifikacija uopće dovoljna da definira stanje duha onog koji je došao na takvu zamisao.