Dr. Becky Alexis-Martin i dr. Thom Davies su za Guardian, u kontekstu smrti Fidela Castra, koji je bio jedna od ključnih figura za vrijeme Kubanske krize koja je svijet 1962. dovela na rub katastrofe, napisali veliki članak u kojem analiziraju najsigurnija mjesta u slučaju izbijanja nuklearnog rata.
Na samom početku teksta autori iznose tvrdnju da trenutno zapravo živimo u najmirnijem razdoblju svjetske historije, kada se uprkos sukobima na Bliskom istoku i nekim drugim dijelovima svijeta vodi manje ratova koji su manje smrtonosni nego oni u 20. stoljeću.
No, u kontekstu uspješnog nuklearnog eksperimenta Sjeverne Koreje, "novog hladnog rata" SAD i Rusije (s Trumpom potencijalno SAD-a i Kine) te uvijek nelagodnih odnosa Indije i Pakistana (obje države imaju nuklearno oružje), opet se počelo pričati o vjerovatnosti izbijanja nuklearnog rata. Svemuse priključio i šef Pentagona Williama Perryja koji smatra da je nuklearni rat danas izvjesniji nego što je bio tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.
Nuklearno oružje prije svega služi kao oružje prijetnje koje zapravo nitko ne želi aktivirati - razumljivo, s obzirom na to da samo SAD ili Rusija imaju dovoljno bojnih glavi da ozbiljno ugroze opstanak ljudskog roda na Zemlji. Ako u nekom crnom, srećom malo vjerovatnom scenariju, ipak dođe do sukoba, gdje bi to bilo najsigurnije mjesto na svijetu, udaljeno od potencijalnih napada i uništenja?
Alexis Martin i Davies su prilikom "lociranja" tih mjesta uzeli u obzir trenutne zalihe nuklearnih bojnih glava u državama koje ih posjeduju (SAD, Rusija, Kina, UK, Francuska, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja), vjerovatnost sukoba s drugim nacijama te čak dugoročnu numeričku prognozu vremena. Različite projekcije na kraju su rezultirale scenarijom u kojem dolazi do simultanog i multilateralnog nuklearnog rata.
Bez pretjeranog iznenađenja, kao najsigurnije mjesto na svijetu pokazala se Antarktika, ledeni kontinent koji je ujedno i mjesto prvog sporazuma o upotrebi nuklearnog oružja, kojim je još 1959. godine odlučeno da će se tamo samo provoditi miroljubiva istraživanja.
Druga opcija je poznati Uskršnji otok, udaljen 3500 kilometara od obala Južne Amerike. Iapk, ostrvo sigurno ne bi moglo primiti velik broj izbjeglica koji bi mjesto dijelili s poznatim kamenim glavama.
Treća opcija su pak Kiribati ili Marshallovi otoci, dio Mikronezije, regije u zapadnom Pacifiku. Ironično, SAD su tokom 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća upravo na širem području Marshallovih otoka testirale 67 nuklearnih bombi, zbog čega ih je američka Komisija za atomsku energiju 1956. proglasila za "mjesto koje je daleko najviše zagađeno radijacijom".
