Osvrt s američke verande

Ima neka ruska veza

Objavljeno: 18. 12. 2016 - 09:19 Novosti » Pogledi A A A Times Arial
Ima neka ruska veza
Erol Avdović

Trebalo je samo vidjeti kako su, sve spominjući Srebrenicu, ove sedmice zbog Alepa zakrvili Samanta Pauer (Samantha Power), američka ambasadorica u UN-u, i njen ruski kolega, ambasador Vitalij Čurkin. Pauer ga je javno upitala “zar vas nije sram”, spominjući žrtve ruskog bombardiranja, žene i djecu u Siriji. Svrstala ih je rame uz rame s masakrom Kurda u Halapči (1988.) i genocidom u Srebrenici i Ruandi.

Čurkin ju je optužio za propagandu, da se ponaša kao Majka Tereza, i rekao kako ni Amerikanci nisu anđeli na Bliskom istoku.

Memoarska građa

Nije ovo prvi put da Samanta Pauer govori kao da ispisuje najvažnije rečenice svojih budućih UN memoara. I nije prvi put da ne zvuči sasvim kao diplomata, već američka novinarka koja se moralno superiorno iskalila u Bosni. Onda kad je Čurkin bio na drugoj strani, slikajući se na brdima iznad Sarajeva; pored Karadžića i tobdžija koji su terorizirali moj grad 44 mjeseca, duže nego Hitler Staljingrad.

Kad sam ga u intervjuu za “Avaz” pitao šta je tamo radio, on mi je, moram, doduše, reporterski priznati - učinilo mi se, s izvjesnom dozom kajanja, rekao: “Ja sam samo radio svoj posao”. Taj, već znani ruski - državni posao od pada Berlinskog zida 1989. naovamo nije bio toliko agilan kao sada. Džaba što je Samanta Pauer ruske akcije u Siriji već proglasila barbarizmom i prije nego što je UN to stradanje Alepa označio kao najnoviji genocid. I što je Ruse usporedila s Miloševićevom vojskom u Bosni, napominjući da civilizirani svijet ima dugo pamćenje; eh, da je, bogdo, tako!

vitalij-curkin-i-samanta-pauer

Čurkin i Pauer: Tragedija Alepa se nastavlja

Problem je što iza njenih riječi ne stoji nikakva adekvatna prijetnja silom, već ono što BBC opisuje - kao svima vidljivi vakuum zapadnog liderstva, Amerikanaca i Britanaca konkretno, pa se tako tragedija Alepa nastavlja. Samantine riječi su na mjestu, ali naslušali smo se mi žestokih, pravednih, pa i pravovremenih riječi u ovom istom Vijeću sigurnosti UN-a. Živi sam svjedok - tu je usvojeno 70-ak rezolucija koje su osuđivale rat protiv Bosne od 1992. do 1995. godine. Uzaludno!

Sve dok se Amerikanci i Rusi nisu dogovorili uoči Dejtona da ga zaustave 1995. godine. Bosna i Hercegovina je tada prestala biti evropska republika, a postala zemlja sastavljena po ovakvom, skoro pa ruskom strateškom šnitu. Nije slučajno da je taj dejtonski poklon, onomad, u Beogradu ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov opet spomenuo. Uostalom, to je jedini konsenzus sa Zapadom oko kojeg Rusija zadugo nema dvojbe.

- Podržavamo Dejtonski sporazum kao osnov za rješavanje odnosa u BiH - rekao je šef ruske diplomatije, dodajući velikodušno da se Kremlj neće miješati u unutrašnje poslove balkanskih zemalja.

- Koga da pozovemo prvo u pomoć nego Ruse - rekao je podgrijani Ivica Dačić, okuražen prisustvom Lavrova u Beogradu: “Ja bih volio da mogu pozvati Džona Kerija (John Kerry), američkog ministra vanjskih poslova, ali kako da ga pozovem kad njegova zamjenica Viktorija Nuland (Victoria) kaže - mi smo 20 godina ulagali u nezavisnost Kosova”.

Krokodilske suze

U Beogradu su Dačić i ostali, opet, javno zahvalili Lavrovu što je Moskva spasila Srbiju od, kako rekoše, genocidne rezolucije u Vijeću sigurnosti koja, zahvaljujući ruskom vetu, nije usvojena u julu 2015., na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici. Baš kao što je Čurkin onomad uložio veto na rezoluciju u korist sedmodnevnog primirja u Alepu radi izvlačenja civila iz obruča u kojem, dok u UN-u padaju teške riječi, ubijaju žene i djecu.

Kad je već o stidu riječ, ne trebamo se stidjeti svojih suza, kao što reče pisac našeg djetinjstva Čarls Dikens (Charles Dickens). I još: naše su suze kiša koja sapira zasljepljujuću zemaljsku prašinu što prekriva naša studena srca. Ipak smo bolji poslije plača nego poslije šutnje! No, slušajući pravovjerne, sasvim tačne, pa čak i estetski dotjerane Samantine riječi, ipak nam nije lakše, niti možemo odahnuti zbog Alepa.

Uostalom, uzaludno je pozivanje na sram znajući da je ta emocija odavno proglašena suvišnom, jer stid izjeda dušu. Pardon - ono malo duše! Vratimo se u realnost. Kada su, nakon svega, njemačkog državnika Bizmarka (Otto von Bismarck) u 19. stoljeću upitali koja je tajna politike, odgovorio je lakonski: “Napravite dobar dogovor s Rusijom”. 

 



Autor: Erol Avdović
Preporučujemo vam