Dražen Dalipagić, jedini košarkaš rođen u Bosni i Hercegovini čije se ime nalazi među velikanima ove igre u Kući slavnih u Springfildu, u Americi, nije baš raspoložen da razgovara za medije i daje intervjuje jer ga to, kako kaže, više ne zanima.
Zapravo se pita koga on više interesira i da li u ovom vremenu i u državama u kojima živimo na Balkanu ima više smisla pričati o košarci, sportu...
Pozivni broj
- Prošlo je toliko vremena i vjerujem da nema baš mnogo onih koji uopće znaju ko je Dražen Dalipagić. Nestalo je sve u šta sam nekada vjerovao. Sve vrijednosti kojima sam se divio i po kojima sam vodio svoj život, više ne vrijede. I kako sada ja da pričam o košarci - govori nam Dalipagić u telefonskom razgovoru iz svog beogradskog stana.
A najprije je provjerio da li zaista zovemo iz Sarajeva, jer mu se na ekranu njegovog mobilnog telefona pojavio nekako neobičan broj koji počinje sa 387 33....
Sa Mirzom Delibašićem u reprezentativnom dresu
- A pa za Bosnu je pozivni 387, je l' tako - pitao nas je popularni Praja.
Kad smo mu odgovorili da jeste, uslijedilo je njegovo novo pitanje:
- A zar pozivni za Sarajevo nije 071?
Objasnili smo mu da je to stari pozivni broj za glavni grad BiH i da je već poodavno zamijenjen sa 033, jer su sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije, u međunarodnom telefonskom saobraćaju promijenile predznak.
- E, jesu nam i države - rekao je i dodao nešto što ćemo ipak preskočiti.
A Dražen Dalipagić napunio je prošlog mjeseca 65 godina. Rođen je 27. novembra 1951. godine u Mostaru. Samo dva dana prije nekada velikog praznika, koji se obilježavao svakog 29. novembra u državi koju je, kao jedan od njenih najbolji sportista, veoma volio. I njen raspad nikada nije prebolio...
- Pa, neka misli ko šta hoće o tome, ono je bila prava, jaka država. Imali smo prave sisteme vrijednosti, a to je pogotovo davalo rezultata u sportu. Oni koji se sjećaju, znaju da je, naprimjer, naša košarkaška liga sa Parizanom, Zvezdom, Cibonom, Bosnom, Zadrom, Jugoplastikom… bila najjača u Evropi. Teže je bilo postati prvak Jugoslavije nego Evrope. Ali, kome sada pričati o tome. Ne vrijedi...- govori Dalipagić.
Leteći Mostarac
Pokušavamo ga ohrabriti govoreći da bi, kako vjerujemo, vrijedilo da on ipak koju prozbori o nekadašnjim vremenima kako bi nove, mlade generacije čule i naučile nešto vrijedno.
- Ma, koje nove generacije? Pa, pogledajte samo kako se ponašaju ovi sadašnji navijači. To za mene nisu navijači. Oni ne dolaze na utakmice da podrže svoje ekipe, košarkaše, fudbalere, svejedno, nego da izraze neke frustracije, da divljaju. To nema veze sa sportom, košarkom, s normalnim životom uopće – ogorčen je Dalipagić.
Govori nam da nema nikakve veze i da nije ni na koji način angažiran u svom klubu Partizanu.
- Bože, sačuvaj! Pa kako ja mogu raditi u klubu čije igrače navijači svako malo postrojavaju i prema njima se ponašaju kao gazde. Tjeraju ih da nose majice s likom ubijenih kriminalaca koji su, kao, vođe navijača. I ja sam bio igrač i nije postojao način da se klanjam kriminalcima ili da me neko natjera da nosim takve majice. Odmah bih se prestao baviti tim sportom - oštar je Dalipagić.
Ovaj Leteći Mostarac, kako su ga nekada zvali, živi u Beogradu sa suprugom Sonjom, koja je ekonomistica, s kojom ima kćerku Sanju, koja se bavila tenisom, i sina Davorina, također košarkaša, koji je igrao u Partizanu, Atlasu i Astra banci.
Sinonim za Sarajevo
Ipak, oglasio se nedavno kada je apelirao da se sve učini kako bi se spasio Košarkaški klub Bosna, nekada ljuti rival njegovog Partizana, kome prijeti gašenje zbog milionskih dugovanja nastalih u posljednjih petnaestak godina.
- Bosna je bila sinonim za Sarajevo i bit će velika šteta ako se klub ugasi. Nadam se da se to neće desiti. No, slična je situacija i u mnogim drugim, nekada velikim klubovima, koji su u vrijeme bivše države imali mnogo uspjeha. Sada nam je tako kako je, a neko je kriv za sve to - rekao je Dalipagić.
Prebogata karijera
Dalipagić je počeo igrati košarku tek kao 19-godišnjak, jer je pokušavao kao fudbaler u Veležu te u rukometu da bi, na nagovor brata, otišao u KK Lokomotiva. Samo dvije godine poslije zaigrao je za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Nastupao je za Partizan, venecijanski Rejer i Điomo, Real, Udine, veronski Glakso i Crvenu zvezdu.
Igrajući za Rejer 1981/1982., postizao je, u prosjeku, 42,9 koševa po utakmici, u vrijeme dok “trica” nije bila uvedena, a 25. januara 1987. postavio je rekord italijanske A-1 lige prema broju koševa na utakmici. To je bilo protiv Dijetora iz Bolonje, kad je postigao 70 koševa.
Za reprezentaciju Jugoslavije je od 1973. do 1986. odigrao 243 utakmice i osvojio tri evropska, jedno svjetsko i olimpijsko zlato, uz još pet srebrenih i bronzanih odličja. Proglašen je najboljim košarkašem Evropskog prvenstva 1977. Za najboljeg košarkaša u Evropi proglašen je 1977., 1978. i 1980. godine.
Nakon utakmice zajedno na piće
- Bosna nam je u Partizanu bila veliki rival. Sjećam se velikih utakmica u Beogradu i u uvijek prepunoj Skenderiji. Dragan Kićanović i ja s jedne strane, a Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Ratko Radovanović Rašo s druge. Borili smo se iz sve snage, ali bismo na kraju svi zajedno otišli negdje na piće bez obzira na to ko je pobijedio. Bili smo pravi prijatelji - sjeća se Dalipagić.
Odbio NBA zbog reprezentacije
Dalipagić je jedan od prvih evropskih košarkaša za kojeg je zanimanje pokazala NBA liga. Bio je u kampu Boston seltiksa i bio je najbolji od svih igrača koji su dovedeni na probu.
Sigurno bi potpisao ugovor, ali je odustao istog trena kada su mu rekli da više neće moći da igra za reprezentaciju.
