Naši "konstitutivni" starletani

Nobelova nagrada za glupost

Objavljeno: 17. 12. 2016 - 08:05 Novosti » Pogledi A A A Times Arial
Nobelova nagrada za glupost
Urjan: U konkurenciji za Nobela mogao bi se naći i neko iz BiH

Prije neki dan pročitaše mi aforizam da kad god neka misica ili starleta otvori usta da izgovori neku životno vrijednu mudrost ili da kaže kako joj je životni cilj uspostava "mira u svijetu", jedan monah na Tibetu ispusti svoju blaženu dušu. To me podsjeti da kažem nekoliko riječi o zasigurno najcjenjenijem svjetskom priznanju za uspostavu mira u svijetu - Nobelovoj nagradi za mir. 

Veliko priznanje 

To je priznanje za posebne zasluge na poljima spajanja naroda, razoružanja ili smanjenja svjetskih ili regionalnih vojnih potencijala, političkog i drugog obrazovanja kao i održavanja mirovnih konferencija. Ova nagrada je, kao i druge Nobelove nagrade, donacija, i od 1901. se svake godine dodjeljuje 10. decembra u Oslu, na dan njegove smrti.

Ova nagrada prvi put spominje se u testamentu švedskog pronalazača i fabrikanta Alfreda Nobela, preminulog 1896. godine, u kojem on nalaže da se zaostavština koja je u to vrijeme iznosila oko 31 milion švedskih kruna ustupi posebnoj zadužbini kojom je upravljao savjet od šest direktora. Oni su fondove za nagrade formirali od kamate na sredstva zadužbine, podijeljena na pet jednakih dijelova. Kako u testamentu nije spomenuta Nobelova nagrada za ekonomiju, ona se dodjeljuje iz sredstava Švedske banke za ekonomske nauke. 

Zanimljivo je da se za razliku od ostalih nagrada koje se dodjeljuju u švedskom glavnom gradu Štokholmu, nagrada za mir dodjeljuje u glavnom gradu Norveške. Odbor koji odlučuje o dobitniku ima pet članova koje bira norveški parlament. Članovi se biraju na šest godina. Sastav Odbora reflektira odnos snaga političkih partija u norveškom parlamentu. Prijedloge kandidata za dobitnike Nobelove nagrade za mir, osim članova komisije i bivših dobitnika nagrade, mogu dostaviti svi članovi vlade ili Međunarodnog suda pravde(!?), profesori na katedrama za sociologiju, historiju, filozofiju, pravo i političke nauke kao i rukovodioci odgovarajućih instituta.

E sad... Alfred Nobel želio je da nagrada za mir bude dodijeljena pojedincima i institucijama koje su učinile najviše za mir među narodima, za ukidanje ili smanjenje vojski i za održavanje ili promicanje mirovnih kongresa. U međuvremenu, ova definicija je (ne)malo proširena, no u nekoliko slučajeva je završila u potpuno pogrešnim rukama. „Business Insider“ je prije nekog vremena izdvojio 10 slučajeva u kojima se pokazalo kako je Odbor koji odlučuje o dobitniku Nobelove nagrade u najboljem slučaju bio kratkovid ili u najgorem – naivan (da ne koristimo neke konkretnije i preciznije izraze).

1. Elihu Rootu (1912.) nagrada je dodijeljena za hrpu malih postignuća. No, Odbor je, kako se pokazalo, previdio jednu "sitnicu" - Elihu Root bio je ratni tajnik tijekom brutalne represije nad filipinskim pokretom za neovisnost, a zbog čega su Filipini ostali pod američkom jurisdikcijom još više od 30 godina.

2. Aristide Briand (1926.), francuski ministar vanjskih poslova, nagradu je primio zbog predvođenja ugovora iz Locarna. Ugovorom su fiksirane njemačke zapadne granice, no istočne su ostale "otvorene za arbitražu", što znači da će slabiji istočnoeuropski narodi morati pregovarati o uvjetima vlastitog postojanja. Poljski ministar vanjskih poslova kasnije će kazati kako je tim ugovorom "od Njemačke službeno zatraženo da napadne istok, u zamjenu za mir na zapadu". 

3. Frank Kellogg (1928.), američki državni tajnik koji je bio koautor sporazuma u kojem su čelnici velikih sila dogovorili da se odriču rata. U to se vrijeme činilo kao dobra ideja: Prvi svjetski rat je još bio relativno svjež u sjećanju javnosti. No, sada to izgleda samo kao ljuta šala, s obzirom na to da samo nekoliko godina kasnije Njemačka započinje s nasilnim širenjem svojih granica.

4. Carl von Ossietzky (1935.), možda predstavlja izuzetak jer je pravi čovjek primio pravu nagradu, ali je zato Odbor djelovao sramotno. Von Ossietzky, pisac i pacifist, pomogao je razotkriti njemačko tajno naoružavanje iako je Versajski ugovor ovoj zemlji nakon Prvog svjetskog rata najstrožije zabranio ponovno naoružanje. Dva člana Odbora zbog ove su odluke dala ostavku, a Hitler je Ossietzkog dao uhapsiti, te ga zatočiti u koncentracijskom logoru. 

5. Niko (1948.): Jedno od pravila za dodjelu Nobelove nagrade jeste da, ako nema nikoga ko zadovoljava kriterije za dobivanje nagrade, ona onda neće ni biti dodijeljena. No, 1948. je bila godina kada je postojao očiti kandidat za Nobela koji je iz nekog razloga ignoriran. Te godine ubijen je Mahatma Gandi, vođa indijskog nenasilnog pokreta za neovisnost. Gandi je do tada već 12 puta bio nominiran za nagradu, no nikad je nije primio. Prema pravilu, dobitnik Nobela mora biti živ, no Odbor nije vidio razlog da učini iznimku u ovom slučaju. 

6. Henry Kissinger i Le Duc Tho (1973.): Savjetniku američkog predsjednika Nixona za sigurnost Henry Kissingeru nagrada je dodijeljena zbog njegova doprinosa na smirivanju vijetnamskog rata. No, ranije te godine otkriveno je i kako je Kissinger predvodio ideju američkog tajnog bombardiranja Kambodže u kojem su poginule stotine hiljada ljudi, a Kissinger je i koordinirao mnogim ubojstvima i otmicama u Boliviji, Brazilu, Argentini, Urugvaju, Paragvaju i tako dalje. Le Duc Tho, nasljednik Ho Ši Mina na čelu vijetnamske Komunističke partije, barem je imao dovoljno hm, savjesti, da odbije prihvatiti nagradu.

7. Yasser Arafat, Shimon Peres i Yitzakh Rabin (1994.) je još jedan primjer kratkovidosti Odbora za dodjelu nagrade. Spomenuta trojka je kasnije optuživana za brojne ratne zločine. 

8. Kofi Annan i Ujedinjeni narodi (2001.): Kofi Annan je 2004. godine istraživan jer je nepropisno usmjerio irački program "arms for food" svome sinu. Prema pisanju „Washington Posta“, još je naznačeno da je Annan možda u početku zaveo istražitelje o kontaktima koje je imao sa višim rukovoditeljima u kompaniji njegovog sina prije nego što su dobili ugovor s UN-om. 

9. Wangari Muta Maathai (2004.) je cijeloga svoga života bila demokrat i ekološka aktivistica koja se zalagala za unapređivanje političkih prava i za održivi razvoj u Keniji i istočnoj Africi. Ipak, imala je čudne stavove o porijeklu HIV-a: kako je tada izvijestio „The Standard“, Maathai je vjerovala da je virus namjerno stvoren od znanstvenika sa Zapada kako bi se smanjila populacija u Africi. 

10. Barack Obama (2009.)!

Nikakve veze 

Ovo su bili samo oni koji su doista dobili Nobela i milion dolara u zlatu uz "njega", a ni na koji način ga nisu zaslužili. 

Kakve sve ovo ima veze s Bosnom i Hercegovinom? Pa nikakve... Ali, ne može se reći da nema još kandidata. Mnoštvo gorespomenutih i nespomenutih "zasluga", doduše na manjoj razini, moglo bi se naći i u postupcima nekih naših dobitnika prestižnih nagrada te upravo stoga ne mogu vjerovati kako među gorenavedenim dobitnicima nema nijednog Bošnjaka, Hrvata, Srbina ili makar Ostalog... 

Jer, kad god neko od "konstitutivnih" starletana počne da brani demokratiju, europski put ili reforme, ili, pak, da u ime mira i suživota poziva na zaštitu nacionalnih interesa, majorizaciju ili minorizaciju, pravo izbora samo svojih, među svojima i od svojih, zasluži makar Oskara, ako već ne Nobela. Ili, drugim riječima, kad god neko od "konstitutivnih" otvori usta da kaže nešto pametno, jedan ginekolog ili jedan proktolog ispusti svoju blaženu dušu. 

 



Autor: Edin Urjan KUKAVICA
Preporučujemo vam