Nedžad Avdić je preživio genocid u Srebrenici. Imao je 17 godina i jedan je od rijetkih Bošnjaka koji su preživjeli masovna smaknuća 1995. godine u ovom gradu.

Njegov otac, daidže i mnoga druga rodbina nisu. Nakon mučenja i odvođenja na streljanje, uspio je pobjeći.

Nedžad se vratio u Srebrenici 2007. godine, gdje živi sa suprugom i tri kćerke, a ugledni „The Guardian“ je objavio njegovu ispovijest i poziv za pomoć građanima Aleppa i svima širom Sirije, pod naslovom „Ljudi u Allepu su ubijeni. Jesmo li nešto naučili iz Srebrenice?“.

Njegovu ispovijest objavljujemo u cijelosti:

- Kad sam bio tinejdžer, suočen sam bio s najgorim od čovječanstva. Sjećam se naša kuća koja je izgorjela do temelja i moje porodice kako bježi iz Srebrenice, gdje nam se nije nudila nikakva prilika za život. Sjećam se mučenja i miris krvi. Nisam to znao, ali bio sam sudionik najgoreg genocida u Evropi od Drugog svjetskog rata. A nakon toga, sjećam se samo obećanja "nikada više".

Ta obećanja su slomljena, sat po sat, iz dana u dan, u horor se sada produbljuje u istočnom Aleppu. Više od 500.000 ljudi umrlo je u rata započet 2011. godine. Zamisli to... Kasetne bombe i rakete, kiše otrovnih plinova, pogreb za pogrebom, smrt, nakon smrti, dok je svijet gledao i gledao tvoju zemlju i narod tvoj koji je uništen.

Naše vođe ne mogu same zaustaviti pokolj civila u Aleppu i diljem Sirije.

Svaki put kad smo mislili da ne može biti i gore, bilo je... A sada, opet, užas je se nastavlja. Porodicama ponestaje hrane, vode, lijekova...

Nema više operativnih bolnice i nijedna kola hitne pomoći kako bi spasili sve veći broj ranjenih i bolesnih. U ovom gradu smrti, čak i klaunovi umiru. Čovjek koji je pokušao blokirati užas u cilju da zabavlja djecu, da ih zbuni barem na trenutak, ubijen je. Je li to smrt nade?

Rođeni Srebreničanin za "The Guardian" opisao sva ratna dešavanja u Srebrenici, naglašavajući da se to ne smije dozvoliti da se dogodi građanima Aleppa i Sirije

Nadam se da nije, kao što sam bio tamo, gledajući smrti u oči, očajan sam. U noći, u junu 1995. godine, srpski vojnici su nas odveli do polja. Uzeli su nam sve i vezali ruke iza leđa. Postrojili su nas, pet od pet, redovi i redovi mrtvih tijela pred mojim očima, pucaju i životi se gase u samo jednom krvavom trenutku.

I ja sam upucan u stomak, desnu ruku i lijevu nogu i osjetio sam nevjerojatnu bol, jer su posljednja dahtanja muškaraca pred smrt ispunila moje uši. Kada su stigli „mesari“, pravio sam mrtav i uspio pobjeći s drugim muškarcem.

Danima smo trčao, skrivajući se u šumi i spavao na grobljima dok smo napokon došli na sigurnost teritoriju pod bosanskih kontrolom. Pitao sam se kako je svijet dopustio da se to dogodi.

Imam vjeru u čovječanstvo. U ljude diljem svijeta. Znam da većina od njih će pomoći ljudima u Aleppu, ako mogu. No, oni to ne mogu sami. Naše vođe ne mogu zaustaviti pokolj civila u Aleppu i širom Sirije. U najmanju ruku, oni moraju osigurati podršku onima koji je trebaju, uključujući pomoć iz zraka do opkoljenih područja ako je potrebno. Njihov neuspjeh bi bila izdaja ne samo ljudi iz Aleppa i Sirije, ali i preživjelih i žrtvama svih genocida.

Ja sam gledao nekoliko cijevi pištolja, i znam da čovječanstvo to ne može više trpjeti. Treba uzeti najbolje od onih koji su preživjeli genocidi – život u Aleppu je na kocki.